Piše: Dr Violeta Vukićević, spec. interne medicine
Šećerna bolest je hronično, evolutivno, doživotno oboljenje koje se odlikuje izmijenjenim metabolizmom glukoze, masti i proteina s ubrzanim razvojem hroničnih mikro i makrovaskularnih komplikacija.
U svijetu više od 240 miliona ljudi boluje od ove bolesti, a predviđa se da će se ovaj broj do 2025. godine popeti na 380 miliona. Svakih 10 sekundi umre jedna osoba zbog uzroka koji je povezan s dijabetesom.
U prošlosti je šećerna bolest tip II bila povezana sa osobama u starijoj životnoj dobi, dok smo danas svjedoci da se starosna dob oboljelih od dijabetesa ubrzano spušta – 46 odsto svjetske populacije dijabetičara ima između 40 i 59 godina.
Što se tiče djece, prihvaćeno je stanovište da dijabetes tip II kod njih postaje pitanje od svjetskog značaja s potencijalno teškim posljedicama po opšte zdravlje.
Prevalenca tipa II šećerne boesti raste zbog ubrzane urbanizacije, visoke prevalence gojaznosti, sedanternog načina života i stresa.
U osnovi patogeneze šećerne boelsti tip II leži insulinska rezistenicja koja predstavlja stanje u kome insulin ne može adekvatno da ispolji svoja dejstva, te su potrebne veće količine (endogenog ili egzogenog) insulina za normalan biološki odgovor. To za posljedicu ima niz metaboličkih poremećaja koji su u osnovi sindroma koga čine hiperinsulinemija, hiperglikemija, centralna (abdominalna….visceralna) gojaznost, nizak HDL (takozvani dobar holesterol), hipertrigliceridemija, hipertenzija, mikroalbuminurija što sve predstavlja značajan kardiovaskularni faktor rizika. Kardiovaskulrana bolest danas predstavlja vodeći uzrok prerane smrtnosti u bolesnika s dijabetesom tip II. Osobe s ovim tipom šećerne bolesti imaju 2-4 puta veće šanse da dobiju srčanu bolest ili šlog, a ukoliko je dobiju imaju manje izglede da prežive u odnosu na populaciju ne dijabetičara. Da je dijabetes tip II značajan faktor rizika za KVB (kardiovaskularna bolest) pokazano je u više studija. Dijabetičari bez prethodnog infarkta miokarda imaju isti rizik za infarkt kao i nedijabetičari sa preležanim IM (infarkt miokarda), tako da se izjednačava primarna prevencija koronarne bolesti u dijabetesu i sekundarna prevencija u ne dijabetičara.
Preko 50 odsto pacijenata sa novootkrivenim dijabetesom tip II ima znake koronarne bolesti.
Ateroskleroza je vodeći uzrok smrti u pacijenata sa dijabetesom, 75 porocenata umire zbog koronarne ateroskleroze, cerebralne i periferne vaksularne bolesti. Osnovne karakteristike IBS (ishemijska bolest srca) u dijabetesu su da se javlja u nešto mlađim godinama nego kod ne dijabetičara, što se često ubrzano pogoršava, a promjene na krvnim sudovima su difuzne, klinički često izostaju klasični anginzni bolovi. Zato se ovaj tip bolesti naziva “nijema angina pectoris”. To ne znači da je blaža, već je često teža. Kao ekvivalent anginoznih bolova kod dijabetičara se javlja gušenje ili malaksalost i preznojavanje. Pacijenti sa dijabetesom nijesu dovoljno svjesni navedenog rizika, na šta ukazuje istraživanje koje pokazuje da samo 18 odsto dijabetičara vjeruje da ima povećan rizik za KVB (kardiovaskularnu bolest). Zato je važna uloga ljekara da ukaže na značaj kardiovaskularne bolesti, mogućnosti prevencije i liječenja.
U tom smislu prije svega treba raditi na ranoj detekciji šećerne bolesti jer je utvrđeno da na jednog čovjeka koji zna da boluje od dijabetesa dolazi jedan koji toga nije svjestan. Takođe, je jako bitno izdvajanje osoba sa povećanim rizikom za dijabetes i njihov intenzivniji nadzor, praćenje i primjena adekvatnog životnog stila (korigovanje štetnih navika: pušenje, nedovoljna fizička aktivnost, gojaznost, stres).
Granična ili umjerena hiperglikemija je asimtomatska, ne boli. To je istovremeno najveća varka, ali i zamka ovog oboljenja koje se dijagnostikuje slučajno u 50 odsto slučajeva i to kada se kod njih nalaze već klinički manifestne makrovaskularne komplikacije (koronarna bolest i drugi poremećaji cirkulacije). Stoga se skrining za rano otkrivanje IBS (ishemijska bolest srca) sprovodi kod bolesnika sa dijagnostikovanom šećernom bolešću, ali i u osoba koje imaju oštećenu glikoregulaciju (IFG i IGT).
U vrijeme otkrivanja dijabetesa preko 80 odsto pacijenta ima višak tjelesne težine ili je gojazno. Veliki broj studija je pokazao da je gojaznost nezavistan faktor rizika za KVB (kardiovaskulanu bolest), a da se rizik višestruko povećava uz istovremeno prisustvo šećerne bolesti i dislipidemije. Liječenjem gojaznosti rizik se značajno smanjuje.
UKPDS studija je pokazala da striktna regulacija glikemije dovodi do redukcije mikrovaskularnog i makrovaskularnog rizika. Nađena je veza između opšte smrtnosti i regulacije glikemije procijenjene na osnovu HbA1c, tako da se kao ciljna vrijednost navodi Hba1c ispod sedam procenata. Takođe, nađeno je da postprandijalna glikemija (dva sata nakon obroka) ima uticaj na HbA1c i kardiovaskularnu smrtnost. Na značaj snižavanja postprandijalne glikemije radi prevencije kardiovaskularnih događaja ukazale su studije sprovedene u oboljelih od dijabetesa tip II, ali i u onih sa intolernacijom glukoze. Tako je pokazano da akarboza koja usporava apsorbciju ugljenih hidrata smanjuje kardiovaskularne događeje za 49 odsto i hipertenzije za 34 odsto u osoba sa poremećenom tolerancijom glukoze.
Pacijenti sa dijabetesom tip II imaju obično dislipidemiju (poremećaj masti) sa niskim HDL-om i visokim trigliceridima. Američka asocijacija za dijabetes je dala preporuku za ciljne vrijednosti i terapiju dislipidemije u dijabetesu. Nemedikamentozna terapija, promjena stila života se preporučuje od samog početka svim pacijentima. Preporučuje se agresivan tretman dislipidemije u pacijenata sa dijabetesom. Kod pacijenata sa koronarnom bolešću i LDL-om preko 2.6 mmol/ l terapiju medikamentima treba početi istovremeno sa nemedikamentoznom, ciljna vrijednost u ovom slučaju je manje od 1,8 mmol/l. Ciljne vrijednosti za trigliceride su ispod 1,7 mmol/l , a za HDL iznad 1,02 za muškarce i iznad 1,30 za žene. Hipertenzija (povišen krvni pritisak) predstavlja sastavni dio metaboličkog sindroma i dodatni kardiovaskularni rizik.
Diabetes tip II predstavlja bolest sa najizraženijom i najrasprostranjenijom insulisnkom rezistencijom te je prevalenca hipertenzije 2-3 puta češća u dijabetičara. Regulacija krvnog pritiska prevenira nastanak infarkta miokarda, šloga, nefropatije, retinopatije. ADA preporučije ciljne vrijednosti krvnog pritiska u pacijenata sa dijabetesom manje od 130/ 80 mmHg.
S obzirom na to da se dijabetes tip II može smatrati i kao kardiovaskularna bolest tako se treba i tretirati.
Dodajte komentar