Socijalna radnica iz Kliničkog centra Crne Gore Bojana Bastiljančić, podsjetila je prisutne na definiciju UNICEF-a, prema kojoj seksualno zlostavljanje predstavlja bilo koji vid ekspoloatacije djeteta mlađeg od 16 godina u cilju seksualnog zadovoljavanja i uživanja odrasle osobe, i ukazala da nije pomenuto to da u zadnje vrijeme imamo sve veći broj maloljetnih zlostavljača, a to je zlostavljanje koje vrše djeca djeci. Ovo može biti veliki problem, jer zlostavljači u mlađem dobu su zlostavljači i kasnije, sa još težim poremećajima. Podsjetila je i da jedna kriminološka definicija detaljnija, jer pod seksualnim zlostavljanjem podrazumijeva uključivanje zavisno razvojno nezrelog djeteta ili adolescenta u seksualne aktivnosti na koje ono ne može dati pristanak i koje ugrožavaju društvene tokove porodičnog života.
Ističući da se seksualno zlostavljanje ne prijavljuje, najčešće zbog straha i nedovoljnog poznavanja problematike, Bastiljančić je ukazala na činjenicu da djeca obično očekuju negativnu reakciju i nerazumijevanje od roditelja.
– Ako bi ispričali svoj problem naišli bi na negodovanje roditelja, i djeca bi u određenom momentu mogla da krive same sebe za takvo ponašanje zlostavljača. Jedan od načina neprijavljivanja je i nevjerica da dijete može biti napadnuto.
U Crnoj Gori vlada mišljenje da se ovakvi zločini ne dešavaju – naglasila je Bastiljanić.
Osnovu za sprovođenje preventivnih mjera, tvrdi ona, predstavlja otkrivanje i registracija djeteta koje je žrtva nasilja, a to nije lak zadatak, jer nasilje u porodici je dobro skrivena tajna.
– Preduslov za prijavljivanje je sumnja, a tu imamo ljekare, vaspitače, učitelje, socijalne radniike i psihologe, jer su oni prvi u neposrednom kontaktu sa djetetom. Pozicija ljekara u odnosu na dužnost je veoma važna, jer su oni u mogučnosti da u toku pregleda primijete skorašnje povrede koje mogu da budu pokazatelj seksualnog zlostavljanja. Sljedeći korak bi bio prijaviti sumnju policiji odmah, ali zdravstveni radnici rijetko prijavljuju sumnju na nasilje, jer smatraju da im etika to ne dozvoljava. Potrebno je ispuniti formular o mogućim povredama i o činiocu nasilja. Ovaj formular kod nas ne postoji, ali postoji šifrarnik po međunarodnoj klasifikaciji bolesti. Zatim treba obavijestiti socijalnu službu.
Seksualno zlostavljanje je sistemski problem za čije rješenje je potrebna promjena ukorijenjenih stereotipa, razbijanje tabua, jačanje odgovora sistema i naravno, razotkrivanjem seksualnog zlostavljanja kada počinje proces ozdravljenja žrtve nakon iskustva seksualne trauma – zaključila je Bastiljančić.
Srđan Korać, inspektor u Centru bezbjednosti Podgorica – koordinator za suzbijanje krvnih i seksualnih delikata, ukazao je da se u praksi srijeću sa krivičnim djelima kao što su silovanje, obljuba sa djetetom, nedozvoljene polne radnje i prikazivanje pornografskog materijala djeci, i takođe se susrijeću sa djecom koja su seksualni zlostavljači, koji zlostavljaju drugu djecu od četiri do devet godina.
– Uvijek postoji sumnja da li je to dijete stvarno žrtva seksualnog zlostavljanja ili nije. Jako je bitno da slušamo dijete. Prvo treba razgovarati sa psihologom, pa mi kasnije da pristupimo problemu. Policija mora sprovesti djelotvornu istragu. Mi moramo obezbijediti mjesto zločina, uže i šire tragove, sprovoditi dalje mjere i radnje oko vještačenja, ispitivanja itd.
Korać smatra da je potrebno raditi na jačanju kapaciteta policije, pravosudnih tijela u krivično pravnoj zaštiti žrtava, podizanja stepena svijesti kod društva i raditi na prevenciji zaštite djece od seksualnog zlostavljanja.
– Mislim da treba razvijati sistem pozitivne prakse, raditi na edukaciji šire društvene zajednice oko prijavljivanja slučajeva, uspostavljati standard kao istragu koja se tiče seksualnog zločina i obezbijediti mehanizme unutar institucija koje učestvuju u rješavanju seksualnih zločina počinjenih nad djecom – kazao je Korać.
Luka Martinović, rukovodilac Osnovnog tužilaštva na Cetinju, nadležan za uspostavljanje krivično pravne zaštite od seksualnog zlostavljanja, smatra da je potrebno uspostaviti razliku između mlađe djece i maloljetnika.
– Ukoliko se radi o zlostavljanju djeteta do četrnaest godina, kazna je veća. Maloljetnici kao žrtve svakog nasilja, zaštićeni su nizom multilateralnih, međunarodnih i domaćih procesa .
Martinović je podsjetio da jedna od glavnih konvencija koja predviđa zaštitu djeteta Evropska konvencija o zaštiti djece od seksualnog iskorišćavanja i zlostavljnja, a tu je i niz akata i povelja Savjeta Evrope i Ujedinjenih Nacija kojima se štite djeca od trafikinga, prinudnog rada i svakog vida iskorišćavanja, te ukazao i na obavezu prijavljivanja takvih slučaja.
– Kada posumnjate na bilo koji vid zlostavljanja dužni ste da prijavite policiji, direktno vrhovnom državnom tužilaštvu. Sve što ste primijetili zapisujte u zdravstvene kartone i tada sa sebe skidate odgovornost. To nam je obaveza i dužnost, građanska i krivično pravna obaveza je da se svako zlodjelo prijavi – istakao je Martinović.
Add comment