Sjećanje na prvu Srednju Medicinsku školu u Crnoj Gori

0
195

Dvanaestog maja se u svijetu obilježava Dan sestrinstva, u spomen na dan kada je rođena Florens Najtingejl – tvorac modernog sestrinstva i pionir javnog zdravlja.

Otvarajući prvu školu za medicinske sestre u Bolnici Svetog Tome daleke 1860. godine težila je obrazovanju i obuci medicinskih sestara. Temelji modernog sestrinstva koje je  Flores Najtigel svojim predanim radom proširila na čitavi svijet imali su svoje utemeljenje  i u Crnoj Gori, kada je davne 1947/48 godine osnovana prva Srednja Medicinska škola na  Cetinju.

Uz pomoć Državnog Arhiva i Centralne biblioteke  Crne Gore  korišten je za ovaj tekst, nažalost oskudni, arhivski materijal, ali od zaborava na početke i rad ove škole najviše je sačuvano u sjećanjima njenih učenica, gospođe Zorke Maletić, polaznice prve generacije, kao i naših medicinskih sestara Ljubice Markovići i Vesne Vukčević.

Škola je  osnovana Uredbom o Srednjoj Medicinskoj školi 1948. godine (Sl. List NRCG br. 3), prepoznajući  potrebe Crne Gore za školovanim i profesionalnim  srednje medicinskim kadrom. 

Po sjećanjima učenica prvih generacija, škola je od osnivanja 1948.g. do početka 70-tih godina bila internatskog  tipa, a potom  po  tipu  tadašnjeg  modela obrazovanja pripada  Srednje Stručnoj školi “Bogdan Laković“  na Cetinju. Pružala je učenicima široko opšte i stručno  obrazovanje koje  im je omogućavalo  zaposlenje širom Jugoslavije, kao i g. Zorki, koju je životni put nakon  završetka školovanja i kratkog rada u bolnici  Danilo I odveo u Hrvatsku.

Iz sjećanja gospođe Zorke Maletić

(http://www.vijece-crnogoraca-zagreb.hr/glasnik.aspx)

Tokom pohađanja 2 razreda gimnazije i položene  „male“ mature upisujem se u Srednju medicinsku školu, prvu školu takvog profila u Crnoj Gori pod direktnom ingerencijom Ministarstva zdravlja.

Prvi razred je mješovitog sastava, a učenici i učenice su iz svih krajeva Crne Gore.

Škola – koja nije imala svoj prostor i bješe smještena u Higijenskom zavodu – bila je internatskog tipa, pa sam, iako je moja porodica živjela u Cetinju, zbog propisa morala stanovati u internatu. Bivša zgrada vojne bolnice preuređivana je za našu školu i mi smo se u drugom polugodištu preselili u novouređenu zgradu prilagođenu potrebama škole po uzoru na engleske koledže.

Smještaj, za ono vrijeme luksuzan a po uzoru na engleske koledže, jer Engleska je kolijevka sestrinstva. Naime, naš direktor dr Dušan Dekleva sa delegacijom iz Ministarstva išao je u Englesku, pa je škola bila skoro preslik tamošnjih koledža i predstavljala ponos organizacije odgoja i školovanja kadra od kojeg se puno tražilo i koji je bio prijeko potreban Crnoj Gori.

Sa nama su stanovali i naši odgojitelji: vrlo strogi gospodin Ivo Radulović, te odgojiteljice sestra Đina Andrić i sestra Mika Mijušković. Odgojitelji su imali drugi zadatak: dok bi jedna odgojiteljica sa jednom grupom išla na praksu po raznim odjelima bolnice, druga bi sa ostalim učenicama boravila u razredu i pomagala kod učenja.

Nastava je bila poslijepodne; nastavnici iz opštih predmeta bili su gimnazijski profesori, a stručne predmete su predavali liječnici (osim njege bolesnika i farmakologije). Uz odgojitelje dobivamo i domaćicu gospođicu Zoru Bendiš (rodom iz Konavla), koja je netom došla iz Rima, sa svim kvalitetima za vođenje domaćinstva takve škole. Dobivamo nove učeničke uniforme sa amblemom škole. Od nas se u stručnom smislu mnogo očekivalo i tražilo, jer je Crna Gora bila tada bez kadrova. Po završetku prve godine, dječaci nastavljaju školovanje u Banja Luci i Osijeku, a škola ostaje čisto ženskog sastava i strogo zatvorenog tipa.

Osim o stručnom, vodila se velika briga i o opštem obrazovanju. Kako su godine školovanja prolazile, tako je naša praksa bivala sve složenija. Provodile smo gotovo cijele školske ferije po odjelima bolnice Danilo I, te bolnica u Risnu, Brezoviku, Baru.

Na zaposlenje nismo dugo čekale. Dobivali su se dekreti iz Ministarstva, pa je tako moje prvo radno mjesto bila bolnica Danilo I, operaciona dvorana. Bili su to dani velikog uzbuđenja, ali i ponosa, posebno kada sam instrumentirala mom poštovanom i dragom direktoru dr. Dušanu Deklevi, kojem svi mi dugujemo zahvalnost za očinsku brigu koju je – uz svoj odgovorni posao – vodio o nama, našem odgoju i stručnosti. Hvala njemu i svima koji su nam tokom našeg školovanja nesebično dali dio sebe.  

A o njenoj spremnosti da prvo misli na druge a onda na sebe svjedoči i uvjerenost potpisnika ovih redova – potaknuta sjetom i tugom s kojom je bilo propraćeno kazivanje o posjeti Cetinju 2007. godine – kako bi gospođa Zorka umjesto svih priznanja više voljela da na zgradi Doma učenika i studenata, gdje se nekad nalazila njena Srednja medicinska škola na Cetinju, vidi samo običnu spomen-ploču u znak sjećanja na školu koja je neizbrisivi dio istorije zdravstva u Crnoj Gori. (Zoran Drašković)

Slična sjećanja imaju i naše sagovornice gos. Ljubica Marković i gos. Vesna Vukčević koje su upisale ovu školu 1962. godine  sa jednom olakšavajućom okolnošćnu, upisom sa osnovnom školom u srednju medicinsku školu, bez obaveznih dvije godine gimnazije. Pravila i način školovanja i  dalje su bili  internatski, jako stogi uslovi pod nadzorom med. sestre  Mike Mijušković, instruktorki prakse  na hirurgiji Danice  Nikolić, Marije Brajović instruktorke na pedijatriji, ginekologiji Dragović, internom Vučković, direktorke Marije Čejović, domaćice internata Zorke Bendiš. Od ljekara  predavaći su bili dr A. Gladović, dr V. Kusovac, dr Vujović, dr Ambrošić kao i  niz drugih  eminentnih i priznatih ljekara.

Dan je bio ispunjen od 07 h -19h, praktičnom nastavom u jutarnjim satima,  a u poslijepodnevnim nastavom iz opštih i stručnih predmeta. Svoj radni vijek su provele  na Odeljenju za nedonoščad, prvom osnovanom na teritoriji Crne Gore,  a potom u Dječjem dispanzeru  do penzionisanja.

Internatski način organizacije rada ove škole  70- tih godina je promijenjen, ulazi u sastav Srednje Stručne škole “Bogdan Laković” na Cetinju, sa područnim odjeljenjima Medicinske  škole u Titogradu, koje krajem 70- tih pripada novootvorenoj Srednjoj Medicinskoj školi  u Titogradu.

Škola je  od 2002 god do 2012 radila kao područno odjeljenje opštog medicinskog smjera  Medicinske škole u Podgorici, potom nastupa prekid rada,  a od 2018 od strane Ministarstva prosvjete  ponovo započinje sa radom  u okviru Srednje stručne škole na Cetinju, uz zalaganje direktorice  Stanke Abramović i angožovanje proferosa opšteg smjeara, kao i uz podršku direktora DZ Nenada Vušurovića  i direktorke  OB Cetinje dr Sonje Radojičić za angažovanje doktora iz ovih ustanova za oblasti iz stručnih predmeta.

Sada se školuju tri generacije sa 60 učenika.

Dr Biljana Ivelja, Dom zdravlja Cetinje