Plućna tuberkuloza je najčešći oblik tuberkuloze . Oboljeli od plućne tuberkuloze, budući da su zarazni, predstavljaju rezervoar za širenje bolesti. U zemljama sa srednje visokom incidencijom tuberkuloze, mjere koje se tiču smanjenja obolijevanja se prije svega odnose na blagovremeno otkrivanje i liječenje oboljelih od plućne tuberkuloze.
Pasivna detekcija slučajeva
Pasivna detekcija slučajeva tuberkuloze je konvencionalni dijagnostički postupak u kome je potrebno da: 1. pacijent ima simptome i prepozna ih kao zabrinjavajuće; 2. kontaktira zdravstvenu službu; 3. zdravstveni radnik posumnja na tuberkulozu; 4. uključi pacijenta u odgovarajući dijagnostički algoritam za tuberkulozu, i 5. kada se tuberkuloza dokaže, novi slučaj se prijavi i uvede u registar oboljelih.
Navedeni koraci mogu biti problematični zbog: 1. nedovoljno izražene simptomatologije i nespremnosti pacijenta da se obrati za pomoć; 2. neodovljno dostupne zdravstve službe što se posebno odnosi na lica koja se nalaze u “marginalnim” grupama; 3. nedovoljnog poznavanja tuberkuloze kao oboljenja od strane zdravstvenih radnika, što se najčešće javlja u zemljama/regionima gdje je tuberkuloza rijetka bolest; 4. nepostojanje jasnog dijagnostičkog algoritma i neusklađenost aktivnost zdravstvenih službi na sprovođenju postojećeg algoritma.
Tuberkuloza sporo progredira pa se procjenjuje da oko 50% oboljelih “nema” simptome ili su simptomi neprimjetni mjesecima. Pasivnim prijavljivanjem iz toga razloga nije moguće detektovati “sve” oboljele u toku jedne godine. Odložena dijagnostika doprinosi širenju infekcije u populaciji, liječenje je komplikovanije, nepovoljni ishod se češće javlja. Registracija oboljelih tokom godine je nedovoljno ažurna, procjena problema tuberkuloze manje realna, otežano je planiranje ciljeva za smanjenje obolijevanja.
Nedovoljno poznavanje simptoma tuberkuloze i ozbiljnosti tuberkuloze kao bolesti se djelimično može poboljšati informisanjem populacije i edukacijom zdravstvenih radnika.
Aktivno traženje slučajeva plućne tuberkuloze (skrining)
Glavni razlog uvođenja skrininga je poboljšanje ishoda liječenja i smanjenje smrtnosti, skraćenje transmisivnog perioda i ublažavanje različitih socijalnih i ekonomskih implikacija koje tuberkuloza nosi sa sobom (katastrofalni gubici uzrokovani tuberkulozom). Na ovaj način je moguće dijagnostikovati “sve” slučajeve tuberkuloze koji se javljaju tokom godine.
Pasivna detekcija ostaje dio osnovnog paketa zdravstvenih usluga za sve članove populacije, a skrining se uvodi ciljano, prema pojedinačnim rizičnim grupama. Masovni skrining se više ne preporučuje. Skrining predstavlja jednu od osnovnih metoda za postizanje ciljeva END TB strategije.
SZO je definisala cijeli niz rizičnih grupa. Glavne odlike takvih grupa je procjena da je prevalenca tuberkuloze mnogo veća u u odnosu na opštu populaciju, problem sa korišćenjem zdravstvenih službi i patološka stanja/oboljenja koja povećavaju rizik za progresiju aktivne tubekuloze, lošiju prognozu i veću smrtnosti.
Prije početka skrininga svaka zemlja mora da sprovede svoja istraživanja i utvrdi u kojim slučajevima bi skrining dao benefit.
Porodični kontakti
Opšti je konsenzus da se skrining u zemljama sa visokom i srednje visokom incidencijom tuberkuloze valja organizovati na: bliskim kontaktima oboljelih od bakteriološki potvrđene tuberkuloze I HIV + osobama kada se jave na pregled.
Bliski kontakti najčešće podrazumijevaju članove domaćinstva a zatim i druga lica koja su duže vremena provodila sa oboljelim.
Od posebnog su značaja identifikacija djece strarosti do 5 godina i HIV + osoba među kontakatima, jer u takvim slučajevima mora biti uključena profilaktička terapija.
Ispitivanje kontakata je u nadležnosti despanzera za plućne bolesti u okviru domova zdravlja.
HIV+ osobe
HIV+ osobe se ispituju na aktivnu tuberkulozu pluća prilikom svake redovne zdravstvene kontrole.
Marginalne grupe
Marginalne grupe imaju socijalno ekonomske specifičnosti ili obuhvataju lica sa specifičnim stilovima života, zbog čega postoji problem u prepoznavanju simptoma tuberkuloze, a kontakt sa zdravstvenom službom, dijagnostika, adherencija na terapiju su mnogo komplikovaniji u odnosu na opštu populaciju. Najčešće se navode sljedeće grupe: Romi, izbjeglice i raseljena lica, cross border lica, lica bez ličnih dokumenata i zdravstvenog osiguranja, beskućnici, zavisnici od alkohola, narkomani, lica na dužem služenju zatvorske kazne. U svim slučajevima je potrebno sprovesti istraživanje da bi se utvrdio benefit od skrininga svake grupe pojedinačno.
Profilaktička terapija
Ukoliko se ne dokaže aktivna plućna tuberkuloza u određenim slučajevima je potrebno ispitati postojanje latentne tuberkuloze na osnovu čega se donosi odluka o primjeni hemioprofilakse.
Djeca do 5 godina i HIV+ osobe iz bliskog kontakta dobijaju hemioprofilaksu bez prethodnog ispitivanja na LTBI. HIV+ osobe i oboljeli na imunosuprivnoj /imunomodulatornoj terapiji.
Za dijagnostiku LTBI je od značaja korišćenje IGRA testova koji su visoko specifični i imaju visoku negativnu prediktivnu vrijednost, čime se isključuju slučajevi u kojima nije potrebno startovati hemioprofilaksu (IGRA negativni). Kod oboljelih na imunosupresivnoj/imunomodulatornoj terapiji se postupa prema usvojenim smjernicama za odgovarajuće oboljenje.
Add comment