Mr sci. dr Maja Miročević Rotolo, internista – kardiolog
Klinički centar Crne Gore
Rastuća učestalost srčane slabosti zahtijeva reakciju. Bez obzira na osnovni uzrok, srčana slabost stvara ogromni klinički, društveni i ekonomski teret. Procjenjuje se da 64,3 miliona ljudi širom svijeta živi sa srčanom slabošću.
Srčana slabost je složeni klinički sindrom uzrokovan strukturnom i/ili funkcionalnom abnormalnošću srca koja rezultira povišenim intrakardijalnim pritiscima i/ili neodgovarajućim minutnim volumenom srca u mirovanju i/ili tokom napora. Najčešće je srčana slabost posljedica disfunkcije miokarda: sistolne, dijastolne ili obije. Međutim, patologija zalistaka, perikarda i endokarda, kao i abnormalnosti srčanog ritma i sprovođenja takođe mogu uzrokovati ili doprinijeti nastanku srčane slabosti. Insuficijencija srca je sindrom opasan po život sa značajnim morbiditetom i mortalitetom, te predstavlja teret za pacijente, njihove njegovatelje i zdravstvene sisteme.
Sindrom srčane slabosti prvi put je opisan kao epidemija u nastajanju prije 25 godina. Danas, apsolutni broj pacijenata koji žive sa srčanom slabošću raste, kao posljedica starenja stanovništva, globalnog rasta broja stanovnika i poboljšanog preživljavanja nakon postavljanja dijagnoze. Takođe, čitav spektar uzroka nastanka srčane slabosti čini da se broj pacijenata sa ovim oboljenjem povećava. Alarmantni trendovi su uočeni kod relativno mladih ljudi, kod kojih se incidenca srčane slabosti povećava. Razlozi za ovakav trend u mlađoj populaciji imaju veze s neumoljivim povećanjem svjetske prevalencije gojaznosti i komorbiditetima povezanim sa gojaznošću, poput dijabetesa tipa 2, hipertenzije i atrijalne fibrilacije, koji se javljaju i kod mlađih pacijenata. Dio ovog povećanja je uzrokovan i uspostavljanjem novog entiteta – srčane slabosti sa očuvanom ejekcionom frakcijom, kao važnog podtipa srčane slabosti.
Ejekciona frakcija lijeve komore (LVEF) prepoznata je kao klinički koristan fenotipski marker koji ukazuje na temeljne patofiziološke mehanizme i na osjetljivost na terapiju. Po posljednjim preporukama Evroskog društva kardiologa iz avgusta ove godine, bolesnici sa srčanom slabošću se najčešće kategoriziraju kao srčana slabost sa redukovanom ejekcionom frakcijom (HFrEF; LVEF ≤ 40%), umjereno redukovanom ejekcionom frakcijom (HFmrEF; LVEF 41–49%), ili očuvanom ejekcionom frakcijom (HFpEF; LVEF ≥50%). Bez obzira na razlike u dijagnostičkim kriterijumima, većina studija procijenila je da gotovo polovina svih pacijenata sa srčanom slabošću, u opštoj populaciji, ima očuvanu ejekcionu frakciju i da se taj udio uvećava. Pacijenti sa srčanom slabošću i sa očuvanom ejekcionom frakcijom često imaju hipertenziju i/ili fibrilaciju atrijuma, dok pacijenti sa smanjenom ejekcionom frakcijom najčešće imaju ishemijsku bolest srca ili kardiomiopatije.
Srčana slabost se može posmatrati kao hronični stadijum bilo koje bolesti koja dovodi do oštećenja funkcije srca. Većina pacijenata sa srčanom slabošću ima multiple komorbiditete. Komorbiditeti su povezani sa težim simptomima srčane slabosti, lošijim kvalitetom života i lošijom prognozom. Činioci koji predisponiraju nastanak srčane slabosti su najčešće bolest koronarnih arterija i hipertenzija, kao i dijabetes, gojaznost i pušenje. Ishemijska bolesti srca ima veliki udio u učestalosti srčane slabosti i kao posljedica poboljšanog preživljavanja nakon infarkta miokarda i starenja opšte populacije.
Da bi se spriječio razvoj sindroma srčane slabosti, potrebno je djelovati na njegove najčešće uzroke i, u idealnom slučaju, treba raditi na otkrivanju asimptomatske disfunkcije lijeve komore kod visokorizičnih pojedinaca.
Srčana insuficijencija je, od svih dijagnoza, povezana s najvećom stopom ponovne hospitalizacije unutar 30 dana od otpusta iz bolnice (oko 20-25%). Otprilike polovina pacijenata biće primljena opet u bolnicu bar jednom unutar godinu dana nakon postavljene dijagnoze, 20% će biti ponovo primljeno unutar iste godine, a više od 80% će biti opet primljeno unutar pet godina. Apsolutni broj prijema zbog srčane slabosti predviđa se da će se povećati za oko 50% u narednih 25 godina, zbog rasta broja stanovnika, starenja populacije i povećanja incidence komorbiditeta. Ponovljene hospitalizacije mogu biti posljedica progresije bolesti, suboptimalnog liječenja, nedostatka psihosocijalne podrške, loše ishrane i/ili oslabljene sposobnosti za njegu o sebi.
Stope smrtnosti za pacijente sa srčanom slabošću i dalje su visoke, sa 17% do 45% smrtnih slučajeva koji se javljaju unutar jedne godine od postavljanja dijagnoze, s tim da se većina smrtnih slučajeva javlja unutar pet godina od postavljene dijagnoze. Analiza koja upoređuje incidencu srčane slabosti i malignih bolesti ukazuje na vrlo sličnu epidemiologiju, dok je preživljavanje kod pacijenata sa srčanom slabošću lošije u poređenju sa mnogim oblicima maligniteta.
Ciljevi liječenja srčane slabosti su: 1) liječiti osnovni uzrok; 2) poboljšati klinički status, poboljšati funkcionalne sposobnosti i kvalitet života; 3) spriječiti hospitalizacije; i 4) smanjiti smrtnost. Novonastala srčana slabost zahtijeva hitno započinjanje terapije. Liječenje srčane slabosti zahtijeva korišćenje: 1) na preporukama zasnovane farmakološke i/ili nefarmakološke terapije 2) pristup usmjeren na pacijenta koji zajedno donosi odluke sa svojim kardiologom i 3) edukaciju pacijenata o važnosti pridržavanja terapiji. Terapijske strategije za bolesnike sa srčanom slabošću znatno se razlikuju zavisno od uzroka i tipa srčane slabosti. One mogu uključivati nefarmakološke, farmakološke i invazivne (perkutane ili hirurške) intervencije. Ljekovi mogu pomoći u usporavanju progresije bolesti, poboljšanju simptoma, smanjenju stope ponovnog prijema u bolnicu i smanjenju smrtnosti kod pacijenata sa srčanom insuficijencijom. Adekvatna adherenca terapiji međutim ostaje među najvećim preprekama u liječenju ovih pacijenata. Zbog toga je edukacija pacijenata i njihovih porodica ključna za pacijente i pokazalo se da poboljšava ishode i kvalitet života ovih bolesnika. Postoje brojni pristupi obrazovanju pacijenata, a razmatranje različitih stilova učenja u širenju ključnih poruka bitno je pri odabiru pristupa.
Postoje značajni dokazi da se početak srčane slabosti može odložiti ili spriječiti intervencijama usmjerenim na izmjenu faktora rizika. Strategije prevencije srčane slabosti ne razlikuju se mnogo od onih u čitavom spektru kardiovaskularnih bolesti, pa je stoga prikladno posvetiti vrijeme i trud ključnim strategijama primarne prevencije, poput prestanka pušenja, smanjenja ili prestanka konzumiranja alkohola, redovne fizičke aktivnosti, kao i mjerama sekundarne prevencije. Skrining ima bitnu ulogu u ranoj dijagnozi srčanih bolesti i koristan je u identifikovanju onih kod kojih postoji veći rizik od razvoja srčane slabosti. Skrining je potrebno prilagoditi pristupačnosti i dostupnosti zdravstvenog sistema i različitim osnovnim uzrocima po regijama. Globalni uzroci srčane slabosti uključuju hipertenziju, infarkt miokarda, dijabetes i valvularne bolesti srca, uključujući reumatsku bolest srca, i kardiomiopatije. Osim osoba sa tradicionalnim faktorima rizika od kardiovaskularnih bolesti, osobe s povećanim rizikom od razvoja srčane slabosti uključuju žene za vrijeme trudnoće, pacijente koji su primali hemoterapiju, osobe sa sistemskim inflamatornim bolestima i one s pozitivnom porodičnom anamnezom srčanih bolesti ili iznenadne srčane smrti. Dijagnoze povezane s trudnoćom, poput preeklampsije, eklampsije ili gestacijskog dijabetesa, mogu signalizirati prerani razvoj kardiovaskularnih bolesti sa četiri puta većim rizikom od srčane slabosti.
Sa milionima pojedinaca koji žive sa srčanom slabošću u cijelom svijetu, teret ovog oboljenja osjeća se na svakom nivou zdravstvene zaštite, kao i za zdravstvenu ekonomiju suočenu s povećanjem troškova povezanih sa srčanom slabošću. Društvene i geografske nejednakosti povećavaju ovaj teret za najugroženije.
Epidemija srčane slabosti se mijenja. Ona predstavlja ozbiljan klinički i javnozdravstveni problem, jer se ukupan broj pacijenata koji žive s ovim oboljenjem povećava, odražavajući hronični tok bolesti, kao i rast i starenje populacije. Teško je generisati precizne procjene incidence i prevalence srčane insuficijencije. Prava procjena globalnog opterećenja srčanom slabošću ostaje nejasna, pošto ne uzima u obzir nedijagnostikovane ili pogrešno dijagnostikovane slučajeve srčane slabosti. Tačne epidemiološke procjene ovog oboljenja, međutim, od ključne su važnosti za osiguravanje prikladnog raspoređivanja sredstava za liječenje pacijenata s ovom bolešću i za implementaciju metoda prevencije među onima pod rizikom od razvoja ove bolesti.
Opterećenje faktorima rizika i udruženim bolestima veliko je i raste, posebno kod starijih osoba. Potencijalni dobici smanjenjem faktora rizika, poboljšanjem primarne prevencije i adekvatnom adherencom terapiji vjerovatno će zasijeniti učinak bilo koje nove terapijske strategije. Programi njege pacijenata trebaju da se usmjere na rješavanje komorbiditeta i hroničnosti, budući da će pojedinci živjeti sa slabošću srca duže nego ikad prije.
Moguća rješenja za prevladavanje niske svijesti o srčanoj slabosti zahtijevaju lokalne, nacionalne, regionalne i međunarodne napore za poboljšanje razumijevanja javnosti o srčanoj slabosti koristeći sve moguće komunikacijske kanale i programe zdravog života u zajednici.
Povećana svijest direktno korelira s ranijim otkrivanjem i dijagnozom. Ključno područje djelovanja je stvaranje otvorenih, direktnih i inovativnih komunikacijskih mogućnosti koje svi ljudi uključeni u globalnu borbu protiv srčane slabosti mogu aktivno podržati.
