Istraživanja pokazuju da tajne postoje u svim socijalnim sistemima. Stoga, realno je i porodicu, kao primarni socijalni sistem sa kojim se susrećemo, sagledati u svijetlu tajni koje se u porodičnom sistemu svjesno ili nesvjesno održavaju. Gotovo da ne postoji porodica koja ne čuva neku tajnu. U istraživanju koje je sproveo Vangelisti velika većina ispitanih porodica izvijestila je da ima porodične tajne, bilo da se radi o nečemu što kriju od ostalih članova porodice, ili o tajnama koje se čuvaju od ljudi van porodičnog sistema. Iako se u društvu u kojem živimo vrlo visoko vrednuje „dobar glas” porodice u očima drugih, treba postaviti pitanje da li je „dobar glas” u društvu, koji se često održava toksičnim čuvanjem tajne, vredniji od porodičnog zdravlja koje je usljed čuvanja tajne često ugroženo.
Za demistifikaciju tajni u porodičnom sistemu važno je napraviti razliku između tajnog i privatnog. Gdje je granica poslije koje ono što je naše, lično, intimno, privatno prelazi u tajno, pa vrlo često i toksično za cijelu porodicu ili barem dio nje. Mnogi autori smatraju da je neznanje, nepostojanje svijesti o nekoj informaciji (engl. unaware information) faktor pomoću kojeg se može praviti razlika između privatnog i tajnog. Uskraćena informacija koja ugrožava, tj. čini da osoba nema svijest o postojanju iste, jeste tajna. Pritom, sadržaj informacije je najčešće vrlo bitan za osobu od koje se tajna skriva (npr. vanbračna afera o kojoj drugi supružnik ne zna ništa). Informacija koja je lična ali nevažna za druge članove porodice, tj. ne dovodi ih u stanje nesvjesnosti – ugroženosti zbog neznanja o njenom postojanju, jeste privatnost (npr. informacija o vezama koje je bračni partner imao prije braka a sada su nevažne za bračni odnos). Uvijek kada tajna postoji, neka informacija je uskraćena jednom ili većem broju članova porodice, tiče se njihovog porodičnog života ili se direktno na njih odnosi.
„Čuvanje tajne je prvi korak u sazrijevanju. Otkrivanje tajne je drugi korak.”
(Pol Turnije)
Teme za koje su vezane porodične tajne mogu biti društvene tabu teme, teme o kojima nije društveno poželjno otvoreno razgovarati i koje nailaze na osudu od strane društva, ali mogu biti i jednostavne stvari o kojima je neumjesno govoriti van porodice, npr. rituali, porodična tradicija i sl.
Postoje tri vrste porodičnih tajni: individualne, unutrašnje porodične i dijeljene porodične tajne. Individualne tajne postoje kada je informacija uskraćena svim ostalim članovima porodice, osim jednom koji je njen nosilac. Unutrašnje porodične tajne postoje kada tajnu dijele dva ili više članova porodice, dok je ostalim članovima uskraćena. Kod dijeljenih porodičnih tajni, to je tajna poznata svim članovima unutar porodičnog sistema a nepoznata ljudima van njega.
Porodične tajne imaju nekoliko funkcija: 1) razvijaju intimnost među članovima porodice 2) promovišu kohezivnost – svi koji čuvaju tajnu dio su jedne grupe 3) održavaju porodičnu strukturu 4) štite članove porodice od odbacivanja ili osuđivanja od strane drugih ljudi van porodičnog sistema. Tajne daju porodicama zajednički identitet, čine da se razvija osjećaj jedinstvenosti porodičnog sistema, odražavaju homeostazu u porodici. Međutim, evidentni su i negativni efekti čuvanja tajne. Tajne stvaraju konfuziju zbog toga što je istina „izobličena”. Uvijena objašnjenja su stvorena da „zataškaju” pravo stanje stvari. Tajne stvaraju anksioznost i kod osobe koja čuva tajnu i kod onih koje za nju ne znaju. Tajne stvaraju nezdrave granice u porodičnom sistemu jer postoji nesvjesna koalicija među ljudima koji znaju za tajnu (protiv) i onih koji za nju ne znaju.
Rad sa tajnama u porodičnom sistemu za psihoterapeuta je istovremeno i izazov i zamka. Porodični psihoterapeut neće bez posebnog razloga terapijski odnos graditi sa idejom da porodica ili neki njeni članovi kriju bitnu informaciju, tajnu. Ponekad intervencije koje psihoterapeut sprovodi upravo zbog tajne ne mogu da dovedu do promjene u sistemu, a ponekad ni porodica nije svjesna važnosti otkrivanja tajne. Otkrivanje tajne psihoterapeutu stavlja ga u „pat” poziciju. Psihoterapeut je na raskršću između izdaje povjerenja koje mu je ukazao član porodice koji mu je tajnu otkrio, koalicije u koju će ući, protiv ostalih članova porodice ako prihvati da bude „čuvar tajne” i vjernosti svojoj profesionalnoj etici koja zabranjuje čuvanje tajne. U porodičnoj psihoterapijskoj praksi jasno je i nedvosmisleno da se tajne koje se odnose na seksualno ili bilo koje drugo nasilje u porodici ne smiju čuvati, tj. da psihoterapeut koji je u takvom saznanju svoj profesionalizam mora odbraniti uključivanjem nadležne institucije. Kada se radi o ostalim vrstama tajni, postoje mnogi faktori koji utiču na to kako psihoterapeut treba da se ponaša. Uzrast klijenta, snaga porodice, njena zrelost, uticaj koji bi na porodicu imalo otkrivanje tajne u konkretnom momentu značajno utiču na način na koji će psihoterapeut podstaći snage u porodičnom sistemu, koje će „nosioca” tajne ohrabriti da tajnu podijeli sa ostalim članovima porodice.
Add comment