Situacija postaje naročito osjetljiva kada roditelji treba da otkriju tajnu djetetu. Tada je vrlo često zamagljena posebnim značenjem koje roditelji pridaju određenoj stvari, a koje umanjuje njihovu spremnost da razgovaraju o tome sa djetetom. Čuvanje takve tajne može da bude praćeno snažnim osjećanjem krivice ili stida vezanog za prošle događaje. Stoga je ono neka vrsta zaštite djeteta od svih tih osjećanja koja bi donijela otkrivanje. Međutim, iako se sam sadržaj tajne drži van znanja djeteta, vrlo je teško uzdržati se od osjećanja koja sa sobom nosi čuvanje tajne. Dijete se tada najčešće osjeća zbunjeno i anksiozno jer nema jasno objašnjenje za osjećanja koja dobija od roditelja a koja nijesu u skladu sa njihovim ponašanjem. Na taj način djeca vremenom nauče da ne postavljaju pitanja o određenim temama, stvaraju lična objašnjenja i vjerovanja o nekom načinu ponašanja, koja se često ispoljavaju kroz simptomatsko ponašanje. To postaje metafora za čuvanje tajni u porodičnom sistemu. Tenzija i konfuzija ostaju prisutne sve dok informacija ostaje skrivena i nepristupačna.
Tajne u porodičnom sistemu najčešće imaju zaštitnu funkciju, ali je teret „otkrivanja” tajne, kao i osjećanja koja sa sobom nosi čuvanje tajne često toksičan i tokom vremena dovodi do pojave simptoma. Tajna otkrivena u pravo vrijeme, na adekvatan način, kada su stvoreni sistemi podrške za njeno prihvatanje, porodici najčešće donosi ozdravljenje, a sigurno označava zdravije i funkcionalnije ponašanje od negativnih osjećanja.
Piše: Milica Belada, diplomiranipsiholog-master, porodični psihoterapeut
Add comment