Vršnjačko nasilje

0
351

Mr Ana Golubović Popović

Klinički psiholog, sistemski porodični psihoterapeut

Centar za mentalno zdravlje 

Dom zdravlja „dr Nika Labovic“ Berane

 

Postalo je moderno ponašati se agresivno, ne smijemo na to ćutati

 

Primjeri vršnjačkog nasilja, nažalost, sve su češći među djecom osnovnoškolskog i srednjoškolskog uzrasta.

Djeca, prije svega, u porodicama uče kako da se odnose prema drugima, i to iz odnosa koji od samog rođenja stvaraju sa svojim roditeljima.

Nemili događaj u Baru još jedna je prilika da se ukaže na pojavu vršnjačkog  nasilja u našem društvu, kao i da se se apeluje na sve nadležne, kako bi se zajedničkim učešćem svih karika društva ovom problem stalo na kraj.

Shodno svim promjenama u svakodnevnom životu, pod novonastalim okolnostima, odnosno promjenama  u svim životnim oblastima, smatram da se ne isključuje pojava nasilja. Čak štaviše, sigurna sam da je u ovim okolnostima nasilje, nažalost, u porastu. Život koji onemogućava socijalne kontakte i remeti svakodnevnu rutinu – izaziva frustraciju kod svih. Posebno kod onih koji su skloni da se nasilno ponašaju. Takvi pojedinci će svoju agresiju, tenziju, ispoljiti i isprazniti na slabijima od sebe. Istraživanja pokazuju da se nasilje povećava u toku i nakon vanrednih i prirodnih katastrofa. Već je očigledno da se kod mladih  bilježi značajno veća učestalost nasilja.

Društvo ima veliku odgovornost i obavezu da prati i reaguje  na sve oblike nasilja, koje od pojedinih  slučajeva vrlo brzo prerastu u pojavu  učestalijeg nasilja u svim svojim oblicima.

Nasilje nad  djecom i među djecom nije rijetka pojava u našem društvu. Postoje razni oblici nasilja za koje nijesmo ni svjesni da se vrši  nasilje.

Iako većina ljudi nasiljem smatra isključivo tjelesni napad i prijetnju, nasilje ima još mnogo drugih „lica“: napad, udaranje, guranje, gađanje, šamaranje, čupanje, zaključavanje, pljuvanje, ali i ogovaranje, nazivanje pogrdnim imenima, ismijavanje, zastrašivanje, izrugivanje, zanemarivanje i isključivanje iz grupe, zabranjivanje učestvovanjja u aktivnostima, oduzimanje stvari i novca, oštećivanje tuđih stvari, naređivanje, zahtijevanje poslušnosti, dovođenje u podređeni položaj, spolno uznemiravanje i zlostavljanje. Sve je to nasilje. Nasilje se događa na ulici, u školi, u porodici…

Zato je neophodno biti u stalnom kontaktu sa djecom i slušati ih, jer oni najbolje poznaju svoje vršnjake i njihov nivo razmišljanja i reagovanja.

Primjera radi, zabrinjavajuća je činjenica snimanje osuđujućeg akta nasilja koji nije sniman kao ukaz na neadekvatno  ponašanje, već radi demonstracije priče dana i izraza savremenog komuniciranja na društvenim mrežama.

Ova  pojava govori o odnosu djece prema nasilju i o tome da je postalo „moderno“ ponašati se agresivno, a svjedoci smo gledajući ovakav snimak da nije bilo djece  koja su se usprotivila takvom  aktu, već nažalost, komentarima podržavaju  maltertiranje i pridružuju se istom činu, što je zabrinjavajuće.

Djeca i mladi ponekad nasilje smatraju „samo malo grubljom igrom“. Nasilje nije igra, jer igra podstiče razvoj pojedinca, dok nasilje otežava i usporava psihički i fizički razvoj. Nerijetko iz takve „igre“ pojedinci izađu povrijeđeni.

Dijete koje čini nasilje nerijetko dolazi iz disfunkcionalne porodice. Pri tom nema veze kog su obrazovnog i materijalnog statusa roditelji, već je bitno koliko pažnje posvećuju svom djetetu i koliko ga poznaju.

Pored toga, nije nezanemarljiva ni činjenica da je i dalje visok stepen upotrebe psihičkog i fizičkog kažnjavanja u vaspitanju djece u Crnoj Gor. Na temelju proučene literature na temu nasilja među vršnjacima u različitim dijelovima svijeta, zaključujemo da je vršnjačko nasilje globalni problem. Ipak, iako se pojavljuje u svim zemljama svijeta, u nekim zemljama postotak vršnjačkog nasilja je vrlo visok (Sudan, Brazil), dok je u drugim zemljama znatno niži (Finska). Možemo zaključiti da ipak postoji povezanost između ta dva činioca, odnosno da razvijenije države imaju manju stopu vršnjačkog nasilja, za razliku od manje razvijenih država gdje je taj postotak puno veći.

Razvijenije države koje su ujedno bogatije, s obrazovanijim stanovništvom i visokim životnih standardom, sprovode brojne preventivne programe i projekte u svrhu smanjenja vršnjačkog nasilja i ulažu novčana sredstva u kampanje protiv nasilja, pa je samim tim svijest o nasilju i problem nasilja sagledan kao društveno neprihvatljiv oblik ponašanja.

S druge strane, slabije razvijene države koje nemaju toliko finansijskih mogućnosti, imaju  i manje obrazovano stanovništva i manji stupanj razvoja uopšte, manje provode takve programe ili su ti programi tek u začecima pa još nisu vidljivi konkretni rezultati. Uz to, slabije razvijene države, osim manjih finansijskih mogućnosti, karakterišu  često tradicionalna društva kojima je nasilje u nekim oblicima prihvatljiv oblik ponašanja, kao što je primjer kod  nas u Crnoj Gori,  gdje se nasilje tretira  kao  privatan problem.

Da  bi  bolje razumjeli problematiku neophodno je da svaki  pojedinac zamisli kako bi se osjećao kao žrtva bilo kog oblika nasilja. Ako se na trenutak u mislima postavimo u situaciju u kojoj smo sami napadnuti ili maltretirani, lakše ćemo razumjeti kako se osjeća onaj  ko je zaista u takvoj situaciji. Ako još i razmislimo o posljedicama koje takvo nasilno ponašanje može imati na psihičko i tjelesno zdravlje napadnutog, ali i napadača, vjerojatno nam neće pasti na pamet da nekoga zlostavljamo.

Apelujem na sve koji trpe nasilje ili  poznaju nekoga ko trpi nasilje, uvrede ili druge vrste uznemiravanja i napadanja, da se takav vid  agresije  mora prijaviti, kako prećutkivanjem i taj neko ne bi bio saučesnik. Samo zajedno se možemo izboriti za sigurnost i bezbjednost svih nas.