Psihološki razvoj u odnosu na igru

0
263

Dragana Marković, spec. predškolske pedagogije

 

U igri dijete živi i tragovi tog života dublje ostaju u njemu 

nego tragovi stvarnog života u koji ono još nije moglo da

uđe zbog složenosti pojava  i interesa

Konstantin Ušinski

 

Težnja svakog, pa i najmanjeg djeteta, je da se uključi u sve životne tokove i da u njima aktivno učestvuje. Da bi ostvario tu želju potrebne su mu određene psihofizičke sposobnosti koje ono treba da razvije. To se najlakše prihvata i ostvaruje preko  njegovog svijeta – svijeta igre. Igra je glavni izvor za sazrijevanje djeteta i predstavlja osnovno sredstvo pomoću koga dijete dolazi do ostvarenja određenih ciljeva. Zbog toga se igra ne može zamijeniti niti bilo čime nadoknaditi u razvoju i vaspitanju djeteta. Ona je prva škola mladog ljudskog bića koje se priprema za život. To je vježba za čula, um i tijelo. Ona je sloboda mašte i motorike. Svojom strukturom i realizacijom igra oslobađa nagone, a takođe podražava život i aktivnost odraslih, pa prema tome nije sama sebi cilj. Jednom riječju, ona je mogućnost da se dijete ispolji u onome što ono donosi svojom genetikom. To je istovremeno podražavanje života i sam život. Iako je proučavanje razvojnih potencijala igre započeto tek savremenijim psihološkim teorijama, ideja o vaspitanju igrom nije nova. Srijećemo je već kod Platona koji u igri vidi mogućnost za vježbanje djece i bolje upoznavanje njegovih prirodnih sklonosti, kao i kod Kvintilijana, koji igru preporučuje kao metod uz čiju pomoć dijete uči sa zadovoljstvom. Za uvođenje igre u vaspitanje predškolske djece ipak je najzaslužniji Frebel, koji je igru postavio za okosnicu čitavog svog vaspitnog postupka, čiji je cilj bio samorazvoj, ne oslobađanje dječijih unutrašnjih snaga. Početkom XX vijeka, igre se sve više javljaju u okvirima školskih aktivnosti, naročito pod utiscima „aktivne škole“ za koju igra predstavlja „kamen-temeljac“ čitavog rada. Igra se, naime smatra za jedan od najmoćnijih pokretača latentne energije kod djece, i sva je vještina vaspitača u tome da ono što želi umije da predstavi djeci kao igru.

Vaspitno-obrazovne vrijednosti dječije igre 

U vaspitno-obrazovnom pogledu najveća vrijednost igara je u tome što su u stanju da privuku i održe pažnju na predviđenim sadržajima, kao i da ih motivišu da aktivno učestvuju u određenim aktivnostima.

Igre pružaju mogućnost za unaprjeđivanje i vježbanje skoro svih sposobnosti:

  • Periceptivno-motoričkih (npr. kordinacije oka i ruke, kretanje, spretnost i dr.);
  • Intlektualnih (npr. pamćenje, predviđanje, zaključivanje, rješavanje problema itd.;
  • Socijalno-emocionalnih (npr. društvenost, volja, empatija, obuzdavanje agresije i dr.);
  • Sposobnost komunikacije i stvaralaštva (u svim vidovima i uz korišćenje medijuma svih umjetnosti;
  • Igra angažuje dijete više nego realni život, u njoj se dijete ponaša savršenije nego obično, djeluje linijom najvećeg otpora, i prevazilazi svoj stadijum razvoja. Istovremeno igra ostaje životna, konkretna, aktuelna djelatnost i onda kada su načini zadovoljavanja njenim pravilima misaone prirode i angažuju više kognitivne sfere. Dijete će na primjer, sa zadovoljstvom rješavati probleme sa lavirintima, sklapalicama, rebuse i druge „glavonomke“ koje zahtijevaju izuzetne umne napore, učeći se strpljenju i razvijajući svoju dosljetljivost više nego u bilo kojoj drugoj aktivnosti;
  • Funkcija igre u dječijem razvoju postaje sve značajnija sa promjenama koje donosi savremeni način života u porodicu, načine proizvodnje i organizacije društva u cjelini kao i oblike podizanja djece;
  • U predškolskom djetinjstvu igra se smatra za „vodeću aktivnost“ i to ne toliko zbog toga što dijete najveći dio svog vremena provodi igrajući se, već što je usmjerena na zadovoljavanje aktuelnih potreba djeteta koje se razvija.

Unutar igre se diferenciraju novi vidovi aktivnosti koji će postati vodeća aktivnost u narednom periodu razvoja. To je slučaj sa učenjem djeteta koje prema Z. M. Boguslovskoj, prolazi kroz tri faze:

  1. saznajna djelatnost je neodvojiva od igre,
  2. igra služi kao, izvor i sredstvo saznavanja koje počinje da se formira kao samostalan proces,
  3. igra ima samomotivacionu ulogu a sam proces usvajanja znanja počinje da se ostvaruje sve nezavisnije od igre.

Pored kognicije u igri se formiraju i drugi psihički procesi. Od nje kao vodeće aktivnosti, u najvećoj mjeri zavise promjene u potrebama, interesovanjima i osjećanjima pojedinca, koje se mogu zapaziti u odgovarajućem razvojnom periodu. (Leontijev 1965).

Predškolski period razvoja razlikuje se od ostalih perioda po nekoliko bitnih karakteristika. Prije svega to je doba najburnijeg rasta i razvoja. Dijete raste u prosjeku 6 cm godišnje, a takođe se povećava i masa tijela (oko 2 kg godišnje), formiraju se i funkcionalno razvijaju sva osnovna tkiva i organi. Masa mozga se uvećava prosječno sa 1100 na 1350 grama, odvija se proces mijelinizacije nerava i uspostavljaju uslovi za višu nervnu djelatnost. Najveću brzinu razvoj postiže do treće godine, ali ostaje brz sve do šeste godine života djeteta.

Igra i socio-emocionalni razvoj

Oformljivanje ličnosti djeteta, koje počinje u predškolskom djetinjstvu, usko je povezano sa razvojem njegove emocionalno-voljne sfere, njegovih interesovanja i motiva ponašanja.

Igra je društvena aktivnost naročito u raznim društvenim igrama sa gotovim pravilima, bilo da u njima svaki igrač teži ostvarenju sopstvenih ciljeva (igre kantama, igre žmurke, vuk i jaganjci i sl.), bilo da se igra u timu u kome svako od igrača može da doprinese zajedničkoj pobjedi. Najveći doprinos osmišljavanju emocija i prerađivanju socijalnih odnosa, koje dijete dovode do shvatanja društva i svoje uloge u njemu, daju simboličke igre uloga sa sižeom dramske igre.

Neprocjenjljiv je značaj igara uloga i u oslobađanju djece od unutrašnje napetosti, jer putem njih ona „eksternalizuju sopstvenu unutrašnju dramu“, što doprinosi uravnoteživanju njihove ličnosti i mentalnom zdravlju. Pored spontanih igara za socioemocionalni razvoj kao i moralni koriste se razne vrste usmjerenih, odnosno didaktičkih igara i igrolikih aktivnosti.

Postoje čitavi programi u kojima se kroz igre ostvaruju programi „socijalnog vaspitanja“ čiji je cilj da se pomogne djeci da se bolje razumeju među sobom i sa drugim ljudima, da se utiče na razvoj njihove samostalnosti i samosvijesti, kao i da im se pomogne da razvijaju pozitivnu sliku o sebi i izgrađuju svoj identitet.

U njih spadaju: igre opuštanja, igre razumjevanja, igre kojima se koriste razni znaci; igre kojima djeca upoznaju sebe, igre u kojima se djeca osposobljavaju da prevazilaze razočarenja i propuste, igre tolerancije, igre koje sadrže zajednički rad i pomoć, odnosno kooperaciju, igre za uspostavljanje pozitivne komunikacije, igre slušanja i razumijevanja drugih, i igre rješavanja konflikta.

Igra i stvaralaštvo

Dječja igra se smatra za prototip stvaralaštva prvu istancu umjetnosti, kreativni čin djeteta pomoću koga ono u procesu razvoja proširuje svoje iskustvo i ostvaruje neke svoje latentne sposobnosti.

Postoji niz aktivnosti koje imaju karakteristike, eksplozativne igre, a koje predstavljaju uvod u stvaralaštvo ispitivanje raznih mogućnosti pojedinih materijala je prvi korak u svakoj stvaralačkoj aktivnosti i pričinjava zadovoljstvo svakom djetetu. Pri tome djeca koriste sva čula, posebno dodira, mirisa, vida, a šesto sluha i ukusa. Kada u sljedećoj fazi rukovanja tim materijalima naprave nešto od njih to im učvršćuje povjerenje u sopstvene mogućnosti i služi kao potvrda izvjesnosti i stabilnosti svijeta u kojem se kreću. Onim što stvaraju djeca otkrivaju i šta mu je na umu. Na primjer, objekti koji su mu važni, crtaju se veći i sa više detalja. Takve aktivnosti pružaju prilike djeci da svoju nagomilanu agresiju, umjesto na svoje bližnje, isprazne na prihvatljive načine, mijeseći i kidajući glinu, kopajući po pijesku ili šarajući po velikom papiru. Šta više sama aktivnost odvuče dječiju pažnju od prvobitnog povoda, zbog kojeg je započeta, i postaje stvaralačka predstavljajući uživanje. U njima dijete dokazuje sebi i drugima da je u stanju da stvori nešto lijepo zanimljivo i orginalno, što odrasli cijene i hvale, što je veoma važno za sticanje pozitivne slike o sebi.

Igre i intelektualni procesi

Mnogi psiholozi koji su se bavili razvojnim pojavama ranog djetinjstva utvrđuju povezanost između igre i razvoja mišljenja. Većina posmatra igru u razvojnoj liniji sa mišljenjem i učenjem naglašavajući njenu kognitivnu funkciju.

Dijete sa svojom okolinom stupa u dodir na način koji se razlikuje od odraslog čovjeka, i otuda se kod njega razlikuje kako put sticanja iskustva, tako i oblici njegovog izražavanja. Ta razlika se ogleda prije svega u igri, koja se može smatrati i za specifičan način učenja djece, predškolskog uzrasta. Misao i saznanje su suštinski neodvojivi od procesa igre kao procesa zahvatanja u stvarnost i djelovanja u nju. Igrajući se dijete saznanje ali i saznajujći, misleći ono se igra. Način na koji dijete misli u igri je jedan od osnovnih pokretača njegovog intelektualnog razvoja.

Igra utiče na intelektualni razvoj djece budući da se u njoj dijete uči da uopštava predmete i radnje kao i da se koristi riječima koje se ne odnose na konkretne stvari već na ono što te stvari predstavljaju. Već samo ulaženje u igrovnu stuaciju zahtijeva niz intelektualnih operacija. Najbitnije je to što dijete sa rukovanja konkretnim, realnim predmetima prelazi na operisanje njihovim značenjima u kojima je manje važno ono što se vidi od onoga što ti predmeti predstavljaju a oni postaju samo oslonac za misao te radnje.

Uloga roditelja u psihofizičkom razvoju djece

Uloga roditelja je velika i odgovorna za razvoj djeteta kako u psihičkom tako i u fizičkom smislu, pa zato svaki roditelj treba poznavati svaku razvojnu fazu.

U predškolskom periodu (od 0 do 6 god.) stvaraju se dobre ili loše osnove koje kasnije formiraju čovjeka i njegovu ličnost i karakter. Glavno obelježje tog razdoblja je djetetova bezbrižna igra i velika vezanost za roditelje. Što se tiče fizičkog razvoja, u prve dvije godine je najbrži tj. dijete najčešće raste u visinu i povećava se u težinu. Dijete prvo ostvaruje koordinaciju pokreta velikih grupa mišića, pa je zato potrebno da su djetetove igračke velike. Razvoj kostiju je u tom dobu  najbrži pa se kasnije usporava. Da bi okoštavanje bilo pravilnije, potrebno je odgovarajućom ishranom unositi u ogranizam dodatnu količinu minerala, kalcijuma, natrijuma i fosfora. Ukoliko dođe do nekih tjelesnih deformacija, tjelesnom aktivnošću i čestim vježbanjem mogu se potpuno ostvariti ili bitno smanjiti.

Psihički razvoj djeteta usko je povezan sa fizičkim razvojem. Za razvoj motorike djeteta najvažnije je sazrijevanje i učenje (vježbanje), što ima za posljedicu samostalno kretanje u okolini. Od treće do šeste godine dijete, traži igru u društvu sa drugom djecom jer je ono društveno biće, a igra je nagonska potreba za kretanjem. Igra je, svakako najvažnija aktivnost djeteta u tom razdoblju u kojoj se oslobađa višak energije, nakon čega se postiže mirnoća tijela i duha. Igrom se razvija i usavršava motorika, mišići, intelektualne funkcije a pogotovo društveno ponašanje. Osim što se djeca igraju vrlo često se i međusobno takmiče.

Kao zaključak može se reći da roditelj u svojoj podršci mora voditi računa o dinamičnosti djetetova razvoja, kako bi lakše mogao pratiti djetetove uspjehe odnosno poraze. Svako dijete bi se trebalo baviti nekom sportskom aktivnošću jer ona ga jača fizički i psihički.

Izbor bilo kojeg sporta je dobar izbor.