Dijagnostika narkomanije
Dijagnostika narkomanije predstavlja jednu od najznačajnijih oblasti u medicinskom tretmanu liječenja zloupotrebe suptancija. Od njene preciznosti i adekvatnosti često zavisi krajnji ishod. Najčešći dijagnostički kriterijumi su:
•Poremećaji očiglednog ponašanja •Klinička slika karakteristična za pojedine oblike narkomanije •Tjelesne karakteristike •Kliničke probe za utvrđivanje zavisnosti •Laboratorijski nalazi.
Promjene u sferi očiglednog ponašanja
Početne promjene nijesu uzrokovane efektima same droge već reakcijama ličnosti mladog zavisnika na činjenicu da radi nešto što nije u redu, nešto što povlači kaznu ili osudu od strane porodice i društva. Kao posljedica javljaju se ne-motivisane oscilacije raspoloženja sa upadljivim fazama depresije, kada zavisnik ne govori mnogo i ima malo želje za kontaktima sa ostalim osobama, posebno sa roditeljima. Osjećanje krivice rađa grižu savjesti i strah od kazne. Pošto je roditelj taj koji po svojoj ulozi kažnjava ili nagrađuje, mladi narkofil u ovom trenutku je ambivalentan, naročito prema roditelju istog pola, koga se istovremeno plaši, ali i kome zavidi na moći. Ponekad ovaj ambivalentan stav dovodi zavisnika u pasivan položaj i on izbjegava da javno iznosi svoje stavove i mišljenja jer to zahtijeva određene mentalne napore za koje on nema snage.
Kod osobe koje počinje sa konzumiranjem droga upadljivo je zapostavljanje starijih drugova i iznenadno pojavljivanje novih sa kojima se dugotrajno dopisuje ili razgovara telefonom. Novi drugovi gotovo po pravilu imaju nadimke ili se lažno predstavljaju. Za narkomane dobar drug je onaj koji ima drogu i spreman je da je daje. Ukoliko je uskrati, on više nije dobar drug i prijatelj. Vrlo često narkomanske parove ili supružnike ne vezuje ljubav nego droga i skoro uvijek nakon što se jedan od partnera, ili oba, izliječe, dolazi do prekida ove emocionalne veze.
Gotovo istovremeno sa promjenom ponašanja mogu se uočiti i prvi znaci fizičkog propadanja, usljed gubitka apetita i toksičnih djelovanja droge. Pad tjelesne težine, bljedilo lica, upali obrazi, mutan pogled, tamni podočnjaci, dugotrajne opstipacije, pad izičke kondicije.
Osnovno raspoloženje mladog zavisnika obično prate oscilacije koje mogu da idu od stanja ushićenosti do epizoda duboke depresije, povlačenja u osamu svoji sobe, dugotrajno zurenje u jednu tačku ili u prazno i gledanje televizijskog programa. U fazi kada još nijesu prepoznali i prihvatili svoju zavisnost, skloni su agresivnom ponašanju. Ta agresivnost sadrži konvertovane racionalne i iracionalne strahove, nagomilane usljed anksioznosti koja je posljedica svjesnosti činjenice da se radi nešto što je pogrešno. Ova agresija je izuzetno značajna jer je ona posljednji signal da svijest još uvijek „radi” i, ukoliko se prepozna, šanse za povratak u normalne, zdrave tokove života bez ozbiljnih posljedica su velike.
Za narkomane je karakteristična inverzija sna i budnog stanja. Po prestanku dejstva narkotika pate od upornih nesanica i uglavnom spavaju u toku dana. Nesanicu liječe hipnoticima ili raznim psihofarmaticima sa sedativnim efektom i na taj način postepeno ulaze u politoksikomansku zavisnost.
Najtipičnija karakterna izmjena ličnosti zavisnika jeste izražena sklonost ka laganju. Sklonost je u početku reaktivnog porijekla, da bi s vremenom postala autonomno nezavisan oblik ponašanja. Zavisnik počinje lagati u svim prilikama i situacijama, s razlogom i bez razloga. Dok u početku nakon izrečene krupnije laži zavisnik i osjeća neki stepen krivice i grižu savjesti, kasnije i sam počinje da vjeruje u svoje laži. Griža savjesti nestaje, a on postaje izuzetno uvredljiv što mu se ne vjeruje.
U početku konzumiranja narkotika kontakti sa roditeljima su površni, ali kako zavisnost raste pojavljuje se i sve veći broj konfliktnih situacija sa roditeljima. Ukoliko roditelji upozore svoje dijete na izmijenjeno ili neprimjereno ponašanje, zanemarivanje osnovnih obaveza u kući i školi, eventualno ispolje i sumnje na nestanak novca i stvari iz kuće, zavisnik će najčešće reagovati impulsivno i krajnje agresivno, posebno prema majci, kao manje opasnom roditelju. U početku će najenergičnije odbacivati svaku pomisao o narkomaniji, uz bezbroj uvreda, ružnih riječi i često uz prijetnje odlaskom od kuće. Ponekad svoje ideje i objašnjenja brane verbalno veoma vješto. Te ideje imaju svoji logiku i težinu i kada se čuju prvi put lako je povjerovati u istinitost objašnjenja ili obećanja da će se stvari promijeniti. Ali… Pri ponovljenim diskusijama na istu temu uviđa se da zavisnik svoja ubjeđenja stereotipno ponavlja. Lako je uvidjeti kako je sve to samo gola deklarativnost, na brzinu naučena od novih prijatelja i istomišljenika, ali bez dubine i lične uvjerenosti. Kasnije, kada iscrpi raspoloživi repertoar svojih nerealnih ideja i planova, zavisnik pokazuje sve manje strpljenja i tolerancije i dolazi do sve češćeg ispoljavanja otvorenog neprijateljstva prema svakome ko želi da mu se obrati.
Problemi u školi su neizostavni kod zavisnika. Sve su češći izostanci sa nastave, a na časovima izgledaju odsutno i nezainteresovano. Na prozivku nastavnika iznenada se trzaju kao iz nekog sna. Kritike nastavnika ne prihvataju, za slabe ocjene se skoro i ne uzbuđuju i ne pokazuju nikakvo interesovanje za popravljanje istih. Zavisnici koji su u radnom odnosu počinju da popuštaju na poslu, brzo se zamaraju i često prave greške usljed otežane koncentracije i gubitka motivacije za rad. Često kasne na posao ili odsustvuju po nekoliko dana. Svoje izostanke rijetko pravdaju ljekarskim opravdanjima iz straha da se pri pregledu ne otkrije prava priroda njihove bolesti.
Za razliku od nekih ranijih godina kada su zavisnici mogli biti prepoznati po elementima hipi odijevanja (oblačili odjeću helenskog, kaubojskog i čergarskog kroja), danas se u velikoj mjeri odijevaju po standardima mode i jedino ih neurednost može učiniti prepoznatljivim.
Zavisnici vrlo malo čitaju, veliki dio njih ima veoma siromašna znanja iz raznih oblasti kao što su nauka, kultura, istorija, savremeno društvo, pa čak i zbivanja u svojoj zemlji. Znaju samo onoliko koliko mogu „uhvatiti u letu”. Sve što zahtijeva veći mentalni napor ili dužu koncentraciju odbacuju ili izbjegavaju.
(Nastavak u sljedećem broju)
Časopis MEDICAL daje svoj doprinos u cilju prevencije zavisnosti, ali i u cilju pružanja pomoći svima onima koji su se u svom razvojnom putu susreli sa upotrebom psihoaktivnih supstanci a sada ne znaju kako dalje. Ukoliko imate želju da posebno pišemo o nekom poremećaju ili da objavite Vašu priču, kontaktirajte stručnog saradnika za oblast Psihologija, na [email protected].
Piše: Radmila Stupar-Đurišić, dipl. psiholog
Add comment