Davanje krvi se smatra dobrovoljnim i neplaćenim kada osoba daje krv, plazmu ili ćelijske komponente svojom voljom i kad za to ne prima nadoknadu, bilo novčanu ili neku koja se može smatrati zamjenom za novac. Tako je dobrovoljno davanje krvi definisao Savjet Evrope, i prema samoj definiciji utvrđuje se da su načela davalaštva humanost, solidarnost, dobrovoljnost, besplatnost kao i anonimnost.
Razlikovanje dobrovoljnog od namjenskog davanja krvi od suštinskog je značaja za razumijevanje samog koncepta dobrovoljnog davalaštva krvi. Dok dobrovoljni davaoci krv posvjećuju svim pacijentima kojima je ona neophodna, namjenski će dati krv za člana porodice, rođaka, kuma ili prijatelja. Takav sistem davanja krvi razvijen je na našim prostorima prošlog vijeka, i do danas nije potpuno iskorijenjen.
Počeci davalaštva krvi na Balkanu
U periodu do kraja Drugog svjetskog rata, glavni davaoci krvi bili su zdravstveni radnici koji su direktno bili uključeni u proces liječenja ranjenih vojnika. Još od 1915. godine, kada je dr Nikola Krstić uradio prvu transfuzija konzervirane krvi na Solunskom bojištu, na našim prostorima se radi na razvoju transfuziološke medicine i njenog nerazdvojnog dijela – davalaštva krvi. Tako je 1934. godine dr Miloje Kostić formirao organizovanu službu davalaca krvi, prvu u tadašnjoj Jugoslaviji, a dvije godine kasnije formiran je Odsjek za transfuziju krvi i kontrolu davalaca, a do značajnog porasta broja davalaca krvi dolazi krajem 1944. i 1945. godine usljed rata.
Nakon završetka sukoba dolazi do naglog pada broja davalaca, što je transfuziološke službe dovelo u nezavidnu situaciju, u kojoj je bilo neophodno da se obezbijedi dovoljan broj jedinica krvi za pacijente. U takvim uslovima dolazi do pojave plaćenog davalaštva krvi, pa su ustanove, u zavisnosti od mogućnosti, izdvajale sredstva za nadoknade davaocima.
Takav vid davalaštva doveo je do nekoliko negativnih aspekata, prije svega do ucjenjivanja ustanova od strane davalaca, sama selekcija davalaca je bila problematična, jer je riječ o ljudima koji su često pripadali nekoj od rizičnih grupa, a i davali su krv češće nego što je to bilo medicinski opravdano, pa su često i sami bili pacijenti kojima je neophodna transfuzija krvi. Transfuziološke službe takav vid prikupljanja krvi zadržali su vrlo kratko vrijeme, pa se od 1953. godine intenzivno razvija namjensko davanje krvi.
Uključivanje bolničkih ljekara, prijatelja i rodbine pacijenta u davanje krvi, transfuziološke službe tada su prihvatile kao nužnost a ne kao trajno rješenje, ali je ono vrlo razvijeno i danas, u pojedinim sredinama i do 90% od ukupnog broja davalaca čine namjenski davaoci.
Od tada do danas, države regiona, uključujući i Crnu Goru, teže da smanje i iskorijene takav vid davanja krvi, a razloga je mnogo:
- Namjenski davaoci, prinuđeni da daju krv za svoje, rijetko će dati krv za anonimnog pacijenta;
- Pod stresom, izmoreni, iscrpljeni, često su i nesposobni da daju krv.
Procenat namjenskih davanja krvi u Crnoj Gori trenutno je oko 60%, ali se on iz godine u godine smanjuje u korist rasta broja dobrovoljnih davalaca. Tako je na kraju 2007. godine bilo oko 13.800 davanja, od čega je oko više od 80% bilo namjenskih, a procenat davalaštva je bio 2,3%, da bi 2014. godine ukupno registrovano oko 16.500 donacija, sa udjelom namjenskih od oko 34%. Procenat davalaštva je bio 2,7%. U prvih devet mjeseci ove godine imali smo oko 12.500 donacija, od čega je dobrovoljnih bilo oko 40%. To nam sve ukazuje da sve dosadašnje aktivnosti na polju edukacije stanovništva treba nastaviti i intenzivirati u narednom periodu.
Izazove rješavati zajednički
Nekoliko je mogućih izazova zbog kojih je neophodno uključivanje šire društvene zajednice u postupak obezbjeđenja dovoljnih količina sigurne krvi. Prije svega riječ je o starenju postojeće baze davalaca, koje nije praćeno adekvatnim uključivanjem mladih, kao i neravnomjerno razvijeno davalaštvo po regijama države.
Treba nastaviti rad na informisanju građana, kako bi otklonili sve nedoumice i dileme u vezi dobrovoljnog davalaštva krvi. Najčešći izgovori građana koji nijesu do sada bili uključeni u dobrovoljno davanje krvi su „nemam vremena“, „neko drugi će dati krv“, „plašim se igle“, „to nije moj problem“ i „dajem krv samo za najbliže“.
Radi otklanjanja svih nedoumica, veoma bitna je saradnja sa medijima, koji su u dosadašnjem periodu bili naši pouzdani partneri. Aktivnosti Zavoda za transfuziju krvi Crne Gore biće fokusirane i na uključivanje mladih putem edukacija i organizovanja akcija dobrovoljnog davanja krvi među maturantima i studentima, kao i aktivnije učešće privrednog sektora, a namjera nam je mali znaci pažnje, koji se ogledaju u dodjeljivanju zahvalnica za davaoce i kompanije, ulaznica za bioskop ili pozorište, budu prisutni i u narednom piodu.
Add comment