Stres je reakcija organizma na novonastale životne situacije koja može da rezultira pozitivnim prilagođavanjem (adaptacija) kada govorimo o eustresu ili negativnim prilagođavanjem (maladaptacija) i pojavom bolesti, kada govorimo o distresu. Ljudi obično ne osjećaju stres kada imaju dovoljno vremena, iskustva i sredstava da se nose sa nekom situacijom, ali osjećaju veliki stres kada ne mogu ispuniti postavljene zahtjeve.
Uzročnici stresa su egzogeni ili endogeni faktori, biološke, psihološke, socijalne prirode, individualnog ili grupnog karaktera.
Stres može biti akutni i hronični, a prema situacijama u kojima nastaje može se klasifikovati i na životni i profesionalni.
Stres na radu je reakcija na neprijatne štetne aspekte rada, radne sredine i organizaciju rada. Stres na radu raste sa globalizacijom, negativno utiče na ljude svih zemalja, svih zanimanja, na porodicu i društvo u cjelini. Ipak, najteže pogađa zdravstvene i socijalne radnike, defektologe i slična, tzv. ,,pomagačka zanimanja,, koja podrazumijevaju svakodnevni kontakt sa ljudima i specifične zahtjeve radnog mjesta (policajci, menadžeri, prosvjetni radnici, novinari, vozači i druge profesije).
Prije više od 10 godina Svjetska zdravstvena organizacija je proglasila stres na radnom mjestu svjetskom epidemijom.
Pojavni oblik stresa na radu je Sindrom izgaranja (engl. „burn-out“) koji dovodi do bezvoljnosti, iscrpljenosti i pada produktivnosti. Naravno, svima se dešava da se ponekad osjećaju ovako, ali kada se takvo stanje prolongira u pitanju je burnout. Termin „burn-out“ potiče iz anglosaksonskog govornog područja i znači izgorjeti, utihnuti. U Japanu se za ovaj sindrom koristi riječ „kaloshi“ koja doslovno znači smrt od umora na poslu. Kod nas se ovaj pojam najčešće prevodi kao sindrom izgaranja ili sagorijevanja na radu.
Izgaranje je kao termin uveden u stručnu literaturu 70-ih godina 20. vijeka, kada ga je psiholog Herbert Frojdenberger primijetio i opisao kod mladog medicinskog osoblja i definisao ga kao izumiranje motivacije ili podsticaja, naročito tamo gdje nečija privrženost ili odnos prema poslu ne daje željene rezultate. Naziv potiče iz naslova romana Grejema Grina “Slučaj Burn out” (1961.g.) u kojem glavni protagonista, arhitekta napušta svoj posao i odlazi u afričku džunglu. Frojdenberger pod izgaranjem na poslu podrazumijeva: „Postepeni gubitak energije, smisla i ciljeva koje doživljavaju ljudi koji se bave pomažućim profesijama, a što predstavlja posljedicu uslova u kojima rade, odgovor pojedinaca na hronični stres koji se manifestuje u fizičkoj, emocionalnoj i mentalnoj iscrpljenosti”.
U isto vrijeme, za fenomen iscrpljenosti kod zaposlenih u humanističkim i pomagačkim profesijama, interesuje se i Kristina Maslah, američki psiholog. Fokus njenog istraživanja su bili zdravstveni radnici i zaposleni čiji posao uključuje pomaganje ljudima i koji se nose sa snažnim emocionalnim pritiskom na poslu. Neki ispitanici su svoje psihološke teškoće opisali kao “izgaranje”, pa je Maslah definisala ovaj pojam kao: “skup simptoma nastalih u situaciji prolongiranog stresa na radnom mjestu, koji karakteriše emocionalno iscrpljenje (centralni simptom izgaranja-iscrpljenosti zbog kontakata sa ljudima), depersonalizacija (bezosjećajan i ravnodušan odnos prema drugima) i smanjeni lični uspjeh” (pad kompentencije i loši rezultati rada).
Kako nastaje burnout? Ubrzani razvoj tehnologije, preokupiranost poslom, ubrzane socio-ekonomske promjene sa kojima se naše društvo suočava, organizacija radnog vremena koja prisiljava ljude da svoje najbolje vrijeme posvjećuju poslu, pa je vrijeme posvećeno poslu „pojelo“ ono koje pripada privatnosti, povećan obim posla, više odgovornosti, nesigurnost u radnu poziciju, nezadovoljstvo radnim mjestom, zaradom i egzistencijom – postavljaju pred pojedinca velike zahtjeve i on ne samo da trpi stres da bi opstao, nego ga i sam proizvodi kako bi osigurao lični uspjeh.
Nezadovoljstvo radnim mjestom, okruženjem, poslovnom i porodičnom ulogom i prolongiran i intenzivan stres mogu dovesti do gubitka kontrole nad vlastitim životom i do sindroma izgaranja.
Način rada koji dovodi do izgaranja stran je našem mentalitetu. Geografski, mi smo sredozemna, mediteranska kultura koja ima izbalansiran odnos prema radu, odmoru i zabavi, dok stanovnici zemalja na sjeveru kontinenta uče još u detinjstvu da vrijede samo ako rade, pa su oni najviše skloni ovom sindromu.
Sindrom izgaranja je prvobitno bio vezan za pomagačka zanimanja kojima su izloženi ljudi koji požrtvovano, sa puno idealizma i želje da pomognu drugima, imaju dodatni teret rada u emocionalno zahtjevnim situacijama koje povećavaju rizik od izgaranja (rad sa ljudima koji pate ili su doživjeli teška traumatska iskustva).
To su zanimanja: ljekar, medicinsko osoblje, psiholog, socijalni radnik, sa specifičnim izvorima stresa kao što su konfliktna očekivanja i zahtjevi od različitih interesnih grupa (klijenata, rukovodstva i socijalnog okruženja) što pojačava psihološki pritisak ali i tzv. emocionalni rad koji je karakterističan za ove profesije.
Add comment