Ishrana

Hipokrat je još u IV vijeku p. n.e. rekao: „Hrana treba da bude lijek, a lijek hrana”. Time je ukazao na usku po­vezanost ishrane i zdravlja čovjeka. Nedovoljna i preobilna ishrana, dakle nepravilna ishrana, dovodi do niza poremećaja i pojave bolesti, a posljedice su smanjenje radne sposobnosti, proizvodnosti, povećanje ekonomskih gubitaka i skraćenje dužine života ljudi.

Hronično gladovanje prouzrokuje gubitak tjelesne mase, poremećaj rasta i razvoja, pojavu hipovitaminoze, avitaminoze i drugih bolesti, iscrpljenost i smanjenje otpor­nosti organizma prema raznim infekcijama koje mogu dove­sti i do smrti. Stopa smrtnosti (mortaliteta) veća je kod djece do 5. godine života i kod odraslih starijih od 65 godina.

Preobilna ishrana dovodi do gojaznosti, koja se smatra faktorom rizika mnogih savremenih oboljenja (oboljenja srca i krvnih sudova, šećerne bolesti, malignih oboljenja, oboljenja kostiju i dr.), a ona su u razvijenim zeml­jama najčešći uzrok prerane smrti. Oboljenja sve više zahvataju populaciju u starosnom dobu najveće proizvodne sposobnosti, od 30. do 35. godine, te se povećava stopa invalidnosti u zemljama u razvoju.

POTREBE ČOVJEKOVOG ORGANIZMA ZA ENERGETSKIM, GRADIVNIM I ZAŠTITNIM MATERIJAMA

Iz hrane koju dobija, čovjekov organizam stvara sebi svojstvene materije koje omogućavaju izgradnju ćelija, njihovu obnovu i rast odnosno održavanje normalnog tjelesnog sastava. Hrana koju čovjek unosi biva razložena u organima za varenje u proste šećere, amino-kisjeline, masne kisjeline, vitamine, mineralne soli i oligoelemente. Neke od ovih materija služe za stvaranje gradivnih i zaštitnih materija potrebnih ćelijama, a izvjesne od njih služe kao izvor hemijske odnosno toplotne energije. Ova energija se dalje pretvara u mehaničku, koja uslovljava rad. Prema tome, hrana treba da obezbijedi organizmu energetske materije neophodne za proizvodnju toplote i rad (ugljeni hidrati i masti), za­tim gradivne materije neophodne za izgradnju ćelija i tkiva (bjelančevine i mineralne soli) i tzv. zaštitne materije neo­phodne za pravilno iskorišćavanje energetskih i gradivnih materija, kao i hormona, enzima i antitijela (vitamini, oligoelementi). To znači da pravilna ishrana obezbjeđuje stabilnost procesa asimilacije, tj. anabolizma i disimilacije, ili katabolizma, pod uslovom da su funkcija ćelija odnosno tkiva odgovornih za razgradnju do prostih sastojaka i apsorp­ciju, kao i dalji metabolizam hranljivih gradivnih i zaštitnih materija – zadovoljavajući.

ENERGETSKE POTREBE ORGANIZMA

Najčešće se energetske potrebe organizma, kao i ene­rgetska vrijednost hrane, izražavaju u kilokalorijama (Kcal). Jedna kilokalorija predstavlja količinu toplote koja je pot­rebna da se litar vode zagrije od 15 na 16 stepeni. 1 gram ugljenih hidrata i proteina daje 4 Kcal, dok 1 gram masti daje 9 Kcal.

Individualne energetske potrebe čovjeka Svjetska zdravstvena organizacija definiše kao „onu količinu ener­getskog unosa hranom koji je uravnotežen sa rashodom energije a obezbjeđuje optimalnu tjelesnu masu, tjelesni sastav i potrebni nivo fzičke aktivnosti; istovremeno je usaglašen sa dobrim zdravljem a omogućuje ekonomski neophodnu i potrebnu socijalnu aktivnost”. Kod djece se moraju uračunati i energetske potrebe za rast.

Kod trudnica i dojilja energetske potrebe uključuju i energiju potrebnu za rast ploda ili lučenje mlijeka.

Postprandijalna termogeneza ili metabolički odgo­vor na unošenje hrane predstavlja energiju potrebnu za konzumiranje, varenje, apsorpciju i prenos pojedinih sasto­jaka hrane kroz sluzokožu crijeva. Pri raznovrsnoj ishrani postprandijalna termogeneza učestvuje sa 5-10% u potro­šenoj energiji i najviša je za proteine, zatim za ugljene hidrate i masti.

Hranljive materije prema porijeklu smo podijelili na organske i neorganske. U organske hranljive materije ubra­jamo: masti, ugljene hidrate, bjelančevine i vitamine.

U neorganske hranljive materije spadaju: mineralne materije i voda.

HRANLJIVE MATERIJE

BJELANČEVINE

Bjelančevine su zbog svog velikog značaja za život nazvane još i proteinima, jer grčka riječ PROTHOS znači prvi, najvažniji. Ranije su sve materije koje po svojim osobi­nama liče na bjelance jajeta ubrajane u bjelančevine. Me­đutim, danas se zna da su to složena hemijska jedinjenja čiji je glavni sastojak azot. One su, poslije vode, najveći sastavni dio našeg tijela, jer čine osnovu svih živih ćelija. Igraju značajnu ulogu u prenošenju vode u organizmu, kao i stvaranju zaštitnih materija u slučaju oboljenja. Kao izvor energije i toplote mogu se uporediti sa ugljenim hidratima, mada je isključiva upotreba bjelančevina kao izvora energije nepoželjna i sa ekonomske i sa fiziološke tačke gledišta. U pogledu hranljive vrijednosti, bjelančevine se međusobno razlikuju. Ne postoji nijedna bjelančevina koja bi kompletno sadržala sve sastojke koji su organizmu potrebni. Ova činjenica primorava čovjeka da se hrani mješovitom hranom, tj. i biljnom i životinjskom.

Glavni izvori bjelančevina životinjskog porijekla su meso, riba, mlijeko, mliječni proizvodi i jaja, a biljnog: žita i njihovi proizvodi (brašno, hljeb, tijesta), krompir, mahunasti plodovi itd. Za određivanje potrebne količine bjelančevina u našoj ishrani najmjerodavniji činioci su: starost, zdravstveno stanje i priroda posla koji se obavlja. Uopšte se uzima da dnevna potreba zdravih odraslih osoba iznosi 1 gram bjelančevina na 1 kg tjelesne težine. Smatra se, međutim, da su za pravilnu ishranu djece koja rastu potrebne veće količine bjelančevina – do 3 grama na 1 kg tjelesne težine.