Prof. dr Rajko Šofranac
Sigurnost pacijenata – prioritet zdravstvene zaštite
Dostupnost zdravstvene zaštite visokog kvaliteta je jedno od osnovnih ljudskih prava koje su prepoznali Evropska Unija, njene institucije i građani Evrope. Sigurnost pacijenata za vrijeme pružanja zdravstvene zaštite je trenutno jedno od glavnih pitanja u kreiranju zdravstvene politike, kako Evropske Unije tako i prekomorskih zemalja. Postupci koji se realizuju u liječenju pacijenata su usmjereni na očuvanju ili poboljšanju njihovog zdravlja, ali mogu dovesti do štetnih posljedica.
Zdravstveni sektor je područje visokog rizika jer štetni događaji, proizilazeći više iz liječenja nego iz bolesti, mogu izazvati smrt, ozbiljna oštećenja, komplikacije i patnje pacijenata.
Većina dokaza o neželjenim štetnim događajima dolazi iz bolnica, jer je rizik s obzirom na složenost procesa u bolnicama najviši, no rizik nije zanemariv ni u ordinacijama primarne zdravstvene zaštite i poliklinikama.
Štetni se događaji mogu dogoditi, i događaju se, s manjim i prolaznim posljedicama ili trajnim invaliditetom, pa i smrtnim ishodom. Do grešaka dolazi usljed nedovoljne vještine, neispravnog procjenjivanja, zastarjelih podataka, ili predrasuda ljekara – da mora da žuri, da od simptoma ne vidi pacijenta, da ne posmatra dobro ili da ne zna dovoljno. Neželjeni ishodi mogu da se jave i u situacijama kada se donošenje važnih odluka stavlja na teret mladog ljekara, sa nedovoljno iskustva. Svi ovi tipovi grešaka predstavljaju greške sistema i trebalo bi ih ispraviti boljim upravljanjem zdravstvenom ustanovom.
Ipak je jasno da niko ne ide svakog jutra na posao s namjerom da nekoga ozlijedi ili čini greške, ali složena kombinacija procesa, tehnologije i međuljudskih odnosa nesumnjivo predstavlja rizik. Ipak treba konstatovati da svaka ljekarska greška nije posljedica nesavjesnog liječenja koje pak za sobom povlači ljekarsku odgovornost. Nesavjesno liječenje čine samo one ljekarske greške koje proizlaze iz ljekarskog nesavjesnog rada, dakle koje su posljedica povrede standardne prakse ili nedostatka potrebnih znanja i vještina. Ljekarske greške su ili tehničke prirode (pogrešna dijagnoza ili tretman) ili se pak sastoje u nepoštovanju prava pacijenata.
Zabrinjavajući podaci o ljekarskim greškama
Problem ljekarske greške se odavno izučava. Studije o neželjenim štetnim ishodima liječenja datiraju iz 50-ih i 60-ih godina prošlog vijeka, ali su njihovi izvještaji uglavnom zapostavljani.
Harvardsko istraživanje iz 1990-ih godina prošlog vijeka je pokazalo da 4% pacijenata u bolnicama pretrpi neku štetu, 70% od tih događaja prolazne je i lakše naravi, ali 14% vodi do smrtnog ishoda. Izvještaj američkog Institute of Medicine procje-njuje da su greške u medicini uzrok između 44.000 i 98.000 smrti godišnje u bolnicama SAD, više nego automobilske nesreće, AIDS ili rak dojke.
Stanje u manje razvijenim zemljama je još alarmantnije, tačni podaci o sigurnosti bolesnika u bolnicama nedostaju, infrastruktura je lošija, upravljanje otpadom i kontrola infekcija na niskom nivou, a motivacija osoblja problematična. Nedovoljno finansiranje osnovnih troškova realizacije zdravstvene zaštite čini vjerovatnoću pojave štetnih događaja još višom. (Ove podatke i komentare autor je preuzeo iz dokumenta SZO-a).
Godine 1997. objavljeno je u SAD da su ljekari na Floridi amputirali pacijentu oboljelom od dijabetesa zdravu nogu. U istoj toj bolnici, medicinski tehničar je greškom pacijenta skinuo sa vještačkih pluća. Tvrdi se da se pogrešne dijagnoze ustanove u 40 odsto autopsija. Statistike tvrde da u SAD između 120 i 150 hiljada osoba umre godišnje usljed ljekarske greške. Ova “skrivena epidemija” odnosi isto onoliko života kao i da se svakog drugog dana sruši džambo džet pun putnika. Poređenje medicinske greške s avionskim nesrećama nije slučajno i predstavlja ozbiljan problem za javno zdravstvo. Ako samo uzmemo u obzir da jedna aviokompanija rukuje prtljagom putnika sa mnogo manjim procentom greške nego što se u razvijenim zemljama postupa pri davanju ljekova pacijentima, onda je medicinska greška – najblaže rečeno nedopustiva.
Statistički podaci vezani za bezbjednost u avio-transportu su povoljniji nego isti ovi podaci u medicini. U periodu od 1990. do 1994. godine u SAD je broj fatalnih udesa u avio-transportu bio 0,27 odsto na milion uzlijetanja, što znači da bi savremeni putnik avionom morao neprekidno da leti 20 hiljada godina da bi dostigao mogućnost od 50 odsto da doživi povredu u avionskoj nesreći.
U zdravstvu zemalja razvijenog svijeta situacija je sasvim drukčija nego u oblasti bezbjednosti u avio-transportu: ozbiljna ili potencijalno ozbiljna medicinska greška javlja se u 6,7 na svakih 100 pacijenata. Pregled preko 30 hiljada bolničkih kartona u državi NJujork, obavljen 1999. godine, otkrio je povrede nastale tokom samog liečenja (“neželjeni događaji”) u 3,7 odsto svih pacijenata primljenih u bolnice.
To, u odnosu na zdravstveni sistem posmatran u cjelini, znači da preko 120 hiljada Amerikanaca umire svake godine tokom boravka u bolnici usljed medicinskih grešaka koje su se mogle spriječiti.
Kako ljekarske greške svesti na minimum?
Civilno vazduhovplovstvo je stvorilo kulturu prijavljivanja grešaka, izbjegnutih i uočenih štetnih događaja. Prikupljaju i analiziraju podatke, te predlažu promjene u sistemu na bazi iskustva. Niko ne insistira na optuživanju onog ko je pogriješio. Svi pitaju samo “zašto”? Važnije je otkriti propust u sistemu, koji omogućava događanje grešaka i ispraviti ga. Ljudi su skloni činjenju grešaka, posebno kada se radi o složenom sistemu s velikim brojem ponavljanja istih radnji. Idealno bi bilo kada bi prijavljivanje identifikovanih grešaka bolnice bilo javno, ali da imena lekara, sestara i pacijenata ostanu tajna. Proces prilagođavanja zdravstvenog sistema takvom načinu razmišljanja je vrlo spor i kompleksan, kroz stvaranje svijesti o postojanju problema i izmjenu zakonskih okvira, pa do promjene načina razmišljanja svih koji u sistemu rade.
Efikasna redukcija neželjenih štetnih događaja nije moguća bez usklađenog međunarodnog nastojanja i uzajamne saradnje. Iskustva upućuju da, iako se nacionalni zdravstveni sistemi jako razlikuju, izvori grešaka su vrlo slični i zahtijevaju slična rješenja. Upravo zbog sličnih rješenja i nastojanja da se harmoniziraju zakonski okviri brojnih država članica EU, sigurnost pacijenta je stavljena u prvi planu. Na taj način prvi korak koji treba uspostaviti je “kultura sigurnosti pacijenata” kroz cijeli zdravstveni sistem.
Da bi se smanjila učestalost pravljenja grešaka potrebno je imati konstruktivan pristup. Ljekarske greške se moraju proanalizirati i iz njih se mora učiti. Da bi se ovo postiglo, ljekari se moraju navesti da sami prijavljuju svoje greške. Ovaj se kodeks već nalazi utkan u medicinsku etiku, ali ga je u praksi teško primijeniti bez fundamentalnih promjena u pravnom sistemu i očekivanjima javnog mnjenja.
Analize pokazuju da u slučajevima kada je kvalitet kartona pacijenata dovoljno dobar mogu se bolje identifikovali neželjeni događaji i redukovati medicinske greške. Idealno je da karton pacijenta ima sljedeći sadržaj:
• Upitnik popunjen od strane pacijenta o njegovom zdravstvenom stanju, hroničnim bolijestima, preosjetljivosti na ljekove, porodičnoj anamnezi,
• Izjava pacijenta da je upoznat sa postupkom i rizicima planiranog zahvata,
• Dokazi da je primijenjena metoda verifikovana i standardizovana,
• Razrađen individualni plan liječenja uz tačne podatke o svim prethodnim tretmanima,
• Podaci o pomoćnom osoblju, njihovim sistematskim zdravstvenim pregledima, kvalifikacijama, iskustvu i osposobljenosti, uključujući planove daljnjeg usavršavanja,
• Dokazi da je korišćena oprema bila u ispravnom stanju, održavana na propisani način i pregledana u redovnim razmacima od strane ovlaštene nezavisne organizacije,
• Dokazi da su upotrijebljeni preparati nabavljeni od renomiranog proizvođača, nalaze se na listi odobrenih i da im nije istekao rok upotrebe,
• Dokazi da se prostorije održavaju na zahtijevanom nivou čistoće, možda korišćenjem eksternih dezinfekcionih ustanova, da se otpad skladišti na ekološki prihvatljiv način,
• Pa onda još, podaci o mjerenju zadovoljstva pacijenta uslugom, o žalbama pacijenata i provedenim korektivnim mjerama, o dostupnosti stručne literature…
Ako vas sve ovo asocira na upravljanje kvalitetom, kao mehanizmom za smanjenje ljekarskih grešaka onda ste u pravu.
