Agresivno ponašanje

0
1216

Istraživanja pokazuju da je više od polovine djece maltreti­rano u nekom periodu tokom školovanja, a najmanje 10% njih kontinuirano je maltretirano tokom djetinjstva.

Siledžije najčešće žele da kontrolišu okolinu i dominiraju nad drugima, jer su naučili da tako:

• Umanje sopstveno emocionalno nezadovoljstvo,

• Uspostave komunikaciju ili

• Dozive samopoštovanje.

Takođe, oni mogu da budu depresivni, ljuti ili uznemireni zbog dešavanja u svojoj kući ili zbog problema koje imaju u školi. Djeca koja su žrtve, obično se uklapaju u isti profil. Siledžije obično biraju djecu koja su pasivna, lako se zastrašuju ili imaju malo prijatelja. Žrtve takođe mogu biti manja ili mlađa djeca jer je njima teže da se brane.

Maltretirana djeca doživljavaju pravu patnju koja se može odraziti na njihov socijalni i emocionalni razvoj, a pogotovo na uspjeh u školi. Neke žrtve čak pokušavaju i da se ubiju, radije nego da trpe dalje maltretiranje i kažnjavanje ili da bi skrenule pažnju okoline u traženju pomoći.

KAKO POMOĆI DJECI

Ukoliko roditelji sumnjaju da njihovo dijete maltretira drugu djecu, važno je da potraže pomoć za njega ili nju što prije je moguće.

Bez intervencije, maltretiranje može da vodi ozbiljnim školskim, socijalnim, emocionalnim neuspjesima i zakonskim problemima. Roditelji treba da razgovaraju sa djetetovim učiteljem, razrednim starješinom, direktorom škole, školskim psihologom.

Ako se maltretiranje nastavi, pregled od strane dječjeg psihologa ili psihijatra može pomoći roditeljima i djetetu da shvate šta pokreće dijete na nasilno ponašanje i može im pomoći da razviju plan kako da zaustave to destruktivno ponašanje.

Ukoliko roditelji sumnjaju da je njihovo dijete žrtva maltre­tiranja, treba ga ohrabriti da kaže šta se dešava.

Treba imati u vidu da je potrebno stvoriti priliku za otvoren i pošten razgovor, bez insistiranja. Važno je da reakcija roditelja bude odgovorna, pozitivna i prihvatljiva za dijete. Neka Vaše dijete zna da to nije njegova greška i da je dobro što je povjerilo svoj problem.

Drugi specifični predlozi uključuju:

• Pitajte Vaše dijete šta ono misli da treba da se uradi. Šta je do sada pokušavalo? Šta je uspijevalo, a šta ne?

• Potražite pomoć od djetetovog učitelja ili školskog psihologa. Najčešće, maltretiranje se dešava na igralištima, u toaletima, nenadgledanim hodnicima ili prevoznom sredstvu.

• Tražite od direktora škole da potraži programe iz drugih škola koji su korišćeni za sprečavanje siledžijstva, kao što su medijacija, rešavanje konflikata i trening kontrole bijesa i agresivnosti, kao i pojačano nadgledanje od strane starijih, pomoćnog osoblja i školskog policajca.

• Ne ohrabrujte dijete da uzvrati udarac. Umjesto toga, neka proba da izbjegne siledžiju ili da potraži pomoć od učitelja, školskog policajca, sportskog trenera ili neke druge odrasle osobe.

• Naučite Vaše dijete šta treba da kaže siledžiji, tako da bude spremno za sljedeći put.

• Pomozite Vašem djetetu da bude asertivno. Jednostavno, insistiranje da ga siledžija ostavi može imati iznenađujući efekat. Objasnite Vašem djetetu da je pravi cilj siledžije da ima doživljaj pobjede, uspjeha.

• Hrabrite Vaše dijete da ide sa prijateljima kada se vraća iz škole. Siledžije rijetko kada napadaju dijete u grupi.

Ako Vaše dijete postane povučeno, depresivno ili nerado ide u školu, ili ako zapazite popuštanje u školskom uspjehu, potrebne su dodatne konsultacije ili intervencije. Dječji psihijatar ili psiholog može pomoći Vašem djetetu i porodici ili školi da raz­vije strategiju za postupanje u slučajevima maltretiranja. Traženje profesionalne pomoći što ranije može da smanji rizik od prolongi­ranih emotivnih posljedica po Vaše dijete.

 

Piše: Radmila Stupar-Đurišić, dipl. psihološkinja