Borba na dva polja

0
31

COVID-19 pandemija i maligne bolesti

 

Jedna od tema PostCovid simpozijuma odnosila se na uticaj Covid-19 pandemije na kontrolu malignih bolesti globalno, kao i posljedice Covid-19 infekcije i njenih sekvela na onkološke pacijente. Predavač za ovu oblast, bila je prim. dr Jadranka Lakićević, sa Instituta za onkologiju u Podgorici. Ukazala je da brojke pokazuju da maligne bolesti imaju visoke stope oboljevanja i smrtnosti.

Projekcije za 2040. godinu pokazuju da će aktuelni obuhvat novooboljelih od preko 19 miliona na globalnom nivou godišnje, porasti na više od 30 miliona. Broj smrtnih slučajeva usljed malignih bolesti, povećaće se sa 9,6 miliona u 2020. godini, na preko 16 miliona. Evropa čini manje od 10% svjetske populacije, ali skoro 1/4 svih novooboljelih od malignih bolesti i skoro 1/5 od broja umrlih na globalnom nivou, se odnosi na stanovništvo našeg kontinenta, što je posebno zabrinjavajuće. U Crnoj Gori na godišnjem nivou umre više od 1.470 onkoloških pacijenata.

U namjeri da prezentuje odgovore iz svoje oblasti na izazove pandemije sa kojima su se suočili svi oni koji zbrinjavaju onkološke pacijente, prim. dr Lakićević je navela da je od samog početka bilo jasno da se onkološki bolesnici moraju liječiti u kontinuitetu, zato što je maligna bolest smrtonosnija od Covida. — Morali smo minimizirati rizik od infekcije za pacijente, ali ono što smo takođe dobro znali je da moramo sačuvati sebe, ali i zdravstveni sistem — kazala je ona.

Maligne bolesti su, napomenula je ona, potpuno drugačije etiologije od Covida, ali postoje neka njihova zajednička svojstva, kao  što su  zajednički faktori rizika: starije životno doba, pušenje, gojaznost i postojanje komorbiditeta.

Prim. dr Lakićević je posebno naglasila da kontrola malignih bolesti predstavlja veliki spektar aktivnosti koji je neophodno sprovesti: prevencija i rana detekcija, odgovarajuća dijagnostika, rano liječenje, palijativno i suportivno zbrinjavanje i rehabilitacija.

Covid 19  pandemija je djelovala i na sprovođenje kontrole malignih bolesti na način što je u velikom broju zemalja došlo do zaustavljanja skrining programa, odlaganja dijagnostičkih procedura, obustavljanja operativnih programa, modifikacije sistemskog liječenja, što je rezultiralo i lošijim ishodima bolesti. Onkološki pacijenti imaju povećan rizik za Covid 19 infekciju i njene komplikacije zato što su imunokompromitovani, a obično su u pitanju pacijenti starije životne dobi sa komorbiditetima. Dodatni rizik za ove pacijente čini to što oni, zbog načina dijagnostike i liječenja, ostvaruju veliki broj kontakata u okviru zdravstvenog sistema.

Prema podacima iz literature, usljed pandemije broj smrtnih slučajeva onkoloških pacijenata, koji su bili pozitivni na Covid-19 povećan je za 5,6%. Značajno je veća stopa intubacija kod onih starijeg životnog doba, a rizik je veći ukoliko se operacija ili hemioterapija sprovode tokom mjesec dana prije dijagnoze Covida. Najveći rizik za onkološke pacijente, širom svjeta, po riječima prim. dr Lakićević, je činjenica da veliki broj njih nema mogućnost da dobije neophodne usluge zdravstvene zaštite.

Kakav je bio odgovor na dvostruki izazov?

Podsjećajuću  na restritkivne mjere  donešene u cilju suzbijanja  širenja SARS-CoV-2 virusa, prim. dr Lakićević je navela da je javnozdravstveni sistem, suočen sa Covid-19 pandemijom, pretrpio ogromne izazove što je zahtijevalo značajnu reorganizaciju svih resursa: kadrova, prostora i opreme. Pacijenti koji su bili na liječenju su bili u strahu od infekcije, dok oni koji su imali simptome, a nisu imali potvrđenu malignu bolest, su često odlagali odlazak ljekaru, što je posljedično dovelo do većeg broja pacijenata u odmaklim stadijumima bolesti.

Institut za onkologiju je kontinuirano radio tokom pandemije. Čak i u periodu kada je opština Tuzi bila u karantinu četiri sedmice organizovano je sistemsko liječenje na način što je osoblje Instituta odlazilo u tu opštinu, čime je pacijentima bio omogućen kontinuiran sistemski tretman.

U Instititu za onkologiju su sprovedene određene organizacione promjene, tako da je prilikom ulaska u zgradu sprovođena trijaža pacijenata, u vidu mini epidemiološke ankete i mjerenja tjelesne temperature, kako bi se spriječilo šrenje infekcije. Pacijenti su morali da imaju negativan PCR test za hospitalizaciju ili radioterapiju. Uvedena je zabrana pratnje, korišćenje lične zaštitne opreme, kretanje predviđenim rutama.

Brojna međunarodna stručna onkološka udruženja su dala preporuke za tretman pacijenata tokom pandemije. Definisane su tri grupe prioriteta za zbrinjavanje onkoloških pacijenata: visok, umjeren i nizak, u odnosu na aktuelni onkološki status oboljelog. Hitna stanja u onkologiji, na primjer simtpomatske  metastaze u mozgu, kompresija kičmene moždine ili hiperkalcemija, spadaju u grupu visokog prioriteta i ti pacijenti moraju biti zbrinuti u najkraćem mogućem roku (24h – do nekoliko dana). Umjeren prioritet predstavljaju pacijenti kod kojih je moguće odlaganje tretmana do šest sedmica, a da se ne kompromituje ishod bolesti. Kod onih niskog prioriteta, zdravstvene usluge se mogu odložiti na period duži od šest sedmica.

Onkološki pacijenti bi trebalo da budu vakcinisani

Pozivajući se na ESMO (Evropsko udruženje medikalnih onkologa) preporuke koje kažu da su vakcine i bezbjedne i efikasne za onkološke pacijente, prim. dr Lakićević je podsjetila da su i onkolozi sa Instituta u martu prošle godine takođe publikovali preporuke za vakcinaciju pacijenata sa malignim bolestima.  Jedinstven stav je da bi svi onkološki pacijenti trebalo da budu vakcinisani. Naši onkološki pacijenti moraju da se vakcinišu, ne samo da bi smanjili rizik od bolesti, teških formi i smrtnog ishoda, već i da bi mogli da se kontinuirano liječe, čime se povećava šansa za uspješnost tretmana. Bitno je da zdravstveni radnici, članovi porodice i oni koji brinu o pacijentima takođe moraju biti vakcinisani — objasnila je prim. dr Lakićević.

Koliko se zna o posljedicama Covid-19 infekcije kod onkoloških pacijenata?

Na ESMO kongresu u septembru 2021. godine prezentovana je studija o Covid-19 sekvelama kod onkoloških pacijenata. Pozivajući se na rezultate studije sprovedene na više od 1500 pacijenata, prim. dr Lakićević je objasnila da je pokazano da je 15% pacijenata imalo najmanje jednu sekvelu kovida. Najviše je bilo respiratornih, više od 49%;  potom se javljao hronični umor, gubitak tjelesne težine i kognitivni poremećaji. — Onkološki pacijenti koji imaju sekvele su obično starijeg životnog doba, muškarci sa dva ili više komorbiditeta, pušači, a posebno značajno je da se sekvele javljaju kod onih koji su imali komplikovani Covid-19, koji su dobijali terapiju za Covid-19 infekciju, ili pak bili hospitalizovani — objasnila je dr Lakićević. Covid-19 sekvele su faktor loše prognoze bolesti, a  pacijenti kod kojih je u potunosti obustavljena onkološka terapija imali su najlošije  ishode bolesti u pogledu preživljavanja,

— Covid 19 je kompromitovao sve aspekte kontrole malignih oboljenja, pa se može reći da je to “smrtonosna zajednička igra” ove dvije bolesti — kaže prim. dr Lakićević. Apostrofirajući značaj organizacije i razmjene podataka, ona je objasnila da je veliki broj institucija i udruženja onkologa napravio registre onkoloških pacijentata koji su imali Covid-19 infekciju. — Svima nam je jako važno da pratimo ishode liječenja, ishode i uticaje jedne bolesti na drugu, a to možemo samo iz podataka dobijenih iz registara — kazala je prim. dr Lakićević.

Evropska organizacija  za rak (The European Cancer Organisation) iznijela je procjene da oko 100 miliona screening testova u okviru EU nije obavljeno, da oko milion pacijenata sa malignim oboljenjima nije dijagnostikovano i da  je polovina pacijenata  imala odlaganje tretmana. Oko 40% zdravstvenih radnika je izjavilo da je doživjelo “Burnout sindrom” (“sindrom izgaranja na poslu”) u ovakvim  uslovima.

Ističući činjenicu da se ne smije dozvoliti da se dijagnostika odlaže tokom pandemije i da treba voditi računa o tome da pacijenti imaju kontinuiran  tretman, prim. dr Lakićević je navela da smatra potrebnim da Ministarstvo zdravlja predloži, a Vlada usvoji Nacionalni program za kontrolu malignih bolesti. U njegovom sprovođenju trebalo bi da budu angažovani svi: Vlada, zdravstvene institucije, stručna udruženja, nevladine organizacije i pacijenti.    Multisektorska saradnja, po mišljenju dr Lakićević, neophodna je kako se ne bi dozvolilo da se jedna javnozdravstvena kriza, kao što je Covid-19 pandemija  pretvori u drugu, kao što je “epidemija” malignih bolesti.

Anita Đurović