Mr ph Azra Šoljanin
Najveći izazov današnje fitoterapije je da u moru informacija i fitopreparata različite vrste, ponudi standardizovan preparat, pripremljen na principima dobre proizvođačke prakse (GMP) za ovu vrstu farmaceutskih preparata, sa dokazanom efikasnošću i jasnim mehanizmom djelovanja.
Fitoterapeutici ili fitofarmaceutici prema definiciji (ESCOP – Europe Scientific Corporative of Phytotherapy) kao aktivne sastojke sadrže biljke, biljne dijelove i njihove pripravke, a podrazumijevaju standardizovane biljne droge sa strogo definisanim sadržajem i sastavom terapijski aktivnih supstanci, čija je učinkovitost potvrđena farmakološkim i kliničkim istraživanjima, uz naznaku mogućih nuspojava i interakcija s drugim lijekovima. Oni ne uključuju hemijski definisane izolovane supstance, bilo pojedinačne ili u kombinaciji s biljnim materijalima. Izolovana pojedinačna aktivna biljna supstanca predstavlja granicu fitoterapije i farmakoterapije. Učinci fitofarmaceutika se temelje, kao i u slučaju sintetskih supstanci, na farmakološkim zakonima. Jednostavni fitoterapeutski pripravci se mogu lako pripraviti ekstrakcijom biljne droge s vodom i/ili alkoholom (etanolom), a međusobno se razlikuju po načinu provođenja ekstrakcije, te se mogu podijeliti na infuzume, dekokte i macerate.
Osim jednostavnih fitoterapeutskih pripravaka, postoje i tzv. oblikovani pripravci koji zahtijevaju duže vrijeme pripremanja, pa su obično već pripravljeni za konzumiranje ili je olakšano doziranje preko filter vrećica. Prednosti filter vrećica su praktičnost primjene, unaprijed određena doza za upotrebu, te visok stepen usitnjenosti biljne droge koji omogućava kompletnije iskorištavanje aktivne supstance iz biljke. Međutim, zbog usitnjenosti, u biljnim drogama koje sadrže eterična ulja aktivna isparljiva supstanca gotovo potpuno ispari. Prednost ovakvih pripravaka je i njihov duži rok trajanja u odnosu na jednostavne pripravke.
Biljke sadrže stotine konstituenata i neke su veoma toksične, kao što je većina citotoksičnih i antitumorskih biljnih droga. Međutim, nepovoljan učinak većine biljnih droga je manje učestao, kada se droge upotrebljavaju ispravno u poređenju sa sintetskim ljekovima. Dvije vrste popratnih učinaka su uočeni kod biljnih preparata. Prvi (intrinsični) se odnosi na predvidljivu toksičnost, predoziranje i interakciju s konvencionalnim lijekovima (mnoge alergijske reakcije). S druge strane većina poznatih propratnih učinaka (ekstrinsični) odnose se na pripremu npr. pogrešnu identifikaciju biljaka, nedostatak standardizacije, kontaminacija (npr. teški metali, pesticidi) i dr.
Biljke i biljni priravci u tretmanu oboljenja urinarnog trakta
Već je i tradicionalna (narodna) praksa kroz empirijsku primjenu shvatila da nisu sve biljke iste, te kako da se ciljano koriste. Ipak, ta znanja su u tradicionalnoj primjeni dosta haotična, pa se u starim knjigama mogu naći vrlo zbunjujući podaci. Tradicionalna i savremena praksa uvidjele su da neke biljke djeluju više ili manje diuretički – praćenjem količine izlučenog urina. Diuretične biljke koristile su se iz dva razloga. Jedan je, na primjer, upotreba ploda borovnice kod edema nogu. Drugi je poznato irigacijsko djelovanje kod uroinfekcije, lista breze, lista ortosifona i lista zlatnice, gdje bi pojačana diureza efektom izbacivanja smanjila broj bakterija u urinu. Neke biljke, kao što je kopriva, djeluju protivupalno i još se davno uvidjelo da smanjuju klasične simptome upale.
Isto tako, davno se uočilo da neke biljke (ili njihovi dijelovi), kao što je korijen zečijeg trna smanjuju i spazam i olakšavaju mokrenje, te smanuju neugodan osjećaj tokom i nakon mokrenja. Tek razvitkom mikrobiologije u devetnaestom vijeku dolazimo do pojma antibakterijskog djelovanja, a prve takve biljke, poput medveđeg grožđa čiji su listovi poznati kao uvin čaj, bile su tada po prvi put ispitane. Dodatnim razvojem mikrobiologije krajem dvadesetog vijeka dolazimo do novog pojma; to su biljke koje smanjuju patogeni potencijal, a pritom ne djeluju direktno antibakterijski.
Biljke uroantiseptičkog djelovanja u svom hemijskom sastavu obično sadrže fenolske glikozide. One djeluju direktno antibakterijski. Ipak, trebalo je dosta napretka u istraživanju metabolizmu lijekova da se uoči kako su najaktivniji upravo metaboliti fenolskih glikozida koje izlučujemo bubrezima. Kao eklatantan primjer droga s fenolskim glikozidima navode se list brusnice i list medveđeg grožđa. List brusnice, jako dobro djeluje kod upala mokraćnih puteva i kod onih uzrokovanih E. coli, snižava mokraćnu kiselinu u krvi, te tako pomaže kod gihta i reume, takođe se koristi kod želudačnih smetnji. Dobro liječi upalu mokraćne bešike, upalu bubrega, te ublažava grčeve mokraćne bešike i pomaže kod mokrenja u krevet. Povoljno djeluje protiv pijeska i kamenca u bubregu i bešici, kao i kod gihta i reumatizma. A list medveđeg grožđa službeno je odobren kao lijek za urinarne infekcije, jer arbutin kao glavni sastojak lista ima snažnu antibakterijsku aktivnost. Zato se upotrebljava prvenstveno kao diuretičko i antiseptičko sredstvo koje čisti krv, zaustavlja dijareju i krvarenje. Naročito utiče na mokraćne organe, djelujući uspješno kod otežnog mokrenja.
U klasu biljaka koje djeluju na biofilm trenutno ulazi samo sok ploda brusnice (Vaccinium macrocarpon), premda je moguće da i druge ljekovite biljke, poput medveđeg grožđa, djeluju na biofilm bakterija.
Vrlo je slabo poznato da mnogi drugi „obojeni“ voćni sokovi djeluju na biofilm bakterija. Uglavnom su bogati antocijanima i oligomernim procijanidinima, poput ribizli, borovnice i sličnog obojenog bobičastog voća. Mnoge druge biljke su diuretičke, ali pokazuju i druga djelovanja. Zanimljivo je da animalni modeli diureze znaju pokazivati kontradiktorne rezultate.
Čajne mješavine se često koriste i omiljeni su ljekoviti proizvodi. Najbolje bi bilo kada bi u čajnoj mješavini bilo do pet komponenti, ali u praksi srećemo i dvostruko više, a veliki broj biljaka nije primjenjiva terapija za svakog pojedinca. Ozbiljan problem je i doziranje, jer količina aktivnih supstanci u ljekovitim, a naročito samoniklim biljkama jako varira. Zavisi od mjesta gdje je rasla, osunčanosti, trenutka branja, uslova čuvanja, pa i načina pripreme.
Primjena biljnih ljekova, kao prvog odabira u liječenju blažih medicinskih stanja, u stalnom je porastu, a posljedično tome u porastu je i njihovo istodobno uzimanje s konvencionalnim lijekovima. Većinu medicinske i popularne literature o biljnim lijekovima teško je protumačiti, jer nedostaju rezultati visokokvalitetnih kliničkih ispitivanja, pregledni članci i metaanalize, koje bi potkrijepile tvrdnje o njihovoj sigurnosti i djelotvornosti, kao i o interakcijama u koje stupaju. Poznato je da su pojedine grupe pacijenata posebno osjetljive na sve vrste interakcija, uključujući i interakcije biljnih i konvencionalnih lijekova. To su pacijenti starije životne dobi, kritično bolesni pacijenti i pacijenti s poremećajem rada jetre ili bubrega, kod kojih istodobno davanje svih vrsta lijekova treba svesti na najmanju moguću mjeru. Dodatno, rutinskim prijavljivanjem nuspojava na biljne lijekove, uključujući bilo koji neželjeni učinak, interakciju ili neučinkovitost, povećava se sveukupno znanje o djelotvornosti i sigurnosti primjene ove široko primjenjivane grupe ljekova.
