Djeca i učenje

0
391

U ambulanti pedijatra često se uz zdravstvene prob­leme roditelji žale da im djeca ne vole ” „knjigu”, ne „druže” se dovoljno sa „knjigom”, ne „uče” kako treba.. .jednostavno nijesu zadovoljni. Iz tih razloga čini se da je ovo jedna od neiscrpnih tema za razgovor i pisanje.

Učenje predstavlja proces koji dovodi do promje­na u mentalnom (unutrašnjem) ili spoljašnjem ponašanju (motorno učenje, vještine). Učenjem se formiraju tragovi u mozgu koji ostaju kao dio iskustva ličnosti i mogu različito dugo trajati u zavisnosti od namjene za koju se uči. U zavis­nosti od stepena zapamćivanja gradiva koje se uči, razliku­jemo kratkotrajno i dugotrajno učenje, kao što razlikujemo kratkoročno i dugoročno pamćenje. Sistematski oblici učenja imaju za svrhu da poboljšaju cilj i svrhu učenja kao i mogu­ćnosti za kasnije izvođenje utvrđenih naučenih operacija.

Strategiju učenja čine načini kojima učenik upravlja svojim učenjem. Ona zavisi od poznavanja ličnih osobina i sposobnosti, predznanja, vještina sticanja, povezivanja i primjene novih znanja, ali i poznavanja svrsishodnosti i korisne vrijednosti novog znanja. Prilikom učenja treba voditi računa o određivanju stalnog mjesta za učenje, navici vremena unaprijed planiranog dnevnog i sedmičnog učenja prema, sačinjenom prema rasporedu predmeta u školi, kao i o navici učenja na nastavi u školi. Etape učenja trebalo bi da traju 30 do 40 minuta (u srednjoj školi i do 60 minuta), a pauze 5 do 10 minuta. Pauze treba iskoristiti za razgibavanje i opuštanje.

Pamćenje je složena psihička funkcija bez koje ne bismo bili u stanju da prepoznamo šta smo nekada uočili. Fiziološku osnovu pamćenja čini izvanredna osobina nervn-og sistema, poznata pod imenom plastičnost. Ona se ogleda u tome što svaki nervno-moždani proces ostavlja za sobom trag koji omogućava da se ponovo javi čak i kada na čulne organe ne djeluje nikakva draž. Ovaj trag, koji nastaje kao „urezivanje” u moždano tkivo pri upamćivanju, poznat je pod imenom engram. Fiziološki mehanizam stvaranja engra-ma nejasan je i danas.

Prema onome što se pamti može se razlikovati neko­liko vrsta pamćenja:

Motorno pamćenje, predstavlja najstariji vid pam­ćenja i to je oblik u kojem se ispoljavaju upamćivanje i reprodukcija pokreta. Iako se mnoge od tih motornih radnji uče na ustaljen prirodan način, njihovo kasnije reproduko-vanje nije uvijek isto za sve individue. Svi smo na isti način učili da se pri pisanju služimo olovkom, najprije kako se ona, recimo, drži…

Svako od nas, ipak, ima specifičan, svojstven ruko­pis. Ova vrsta pamćenja kod čoveka javlja se veoma rano. Kasnije, u toku razvoja, mi postajemo svjesni značaja tih pokreta, pa se oni povezuju sa procesima mišljenja i volje.

Emocionalno pamćenje potvrđuju primjeri u svakod­nevnom životu. Sve emocije praćene su nekim tjelesnim manifestacijama koje nastaju pri sjećanju na ranije doživljeno (osobe koje su nam bliske i drage poblijede ili crvene pri izgovaranju nekog imena). Ono se javlja sredinom prve go­dine. U tom uzrastu dijete, na primjer, može da zaplače ako ga stavimo u položaj kakav je ono imalo kada je primalo injekciju.

Slikovno pamćenje nastaje kada u vidu slike možemo da se sjetimo onoga što smo nekada doživjeli i da to sada, u fazi reprodukcije, sebi živo i slikovito predstavimo.

Verbalno-logično pamćenje ispoljava se u upamćiva-nju i reprodukciji misli (sjećamo se pročitanih misli čuvenih pisaca, pjesnika). Svi oblici pamćenja isprepletani su i u uskoj su zavisnosti. Upamćivanje je aktivna funkcija pamćenja. Ono može biti namjerno ili nenamjerno. Primjer namjernog upamćivanja jeste učenje. Postaviti cilj pola je uspjeha.

U procesu učenja više činilaca igra veoma važnu ulogu. Postavljanje cilja – da bi određenu materiju (lekciju) trebalo naučiti – osnovni je uslov. Kada se sebi postavi cilj da ono što se čita mora da se nauči, potreban je mnogo manji broj pročitavanja teksta. Zapamtiti što trajnije – to je drugo saznanje koje takođe igra važnu ulogu u procesu učenja. Učenici postižu bolji rezultat pri učenju onog teksta za koji su sebi postavili cilj – da naučeni materijal treba da zapamte duže. Stav prema materiji koju treba naučiti od je značaja za uspjeh u učenju.

Postoji li u nama svijest o potrebi za učenjem ili to činimo bez posebnog interesa? Često previše ambiciozni ro­ditelji nameću svoje želje, svoje neostvarene ideale, djetetu koje ima sasvim druge sklonosti. Sva djeca ne postižu, niti će postići iste rezultate u učenju. Traženje profesora da se dje­tetu poveća ocjena iz biologije zato što „mora da bude ljekar”, stvara kod učenika negativan stav prema tom predmetu.

U učenju su neophodne logične veze. Kada se iz­vjesno gradivo uči mehanički, bez shvatanja logičke veze u njegovim djelovima, tada je rezultat takvog učenja veoma slab, a zaboravlja se brzo. Da bi naučeno gradivo bilo stabilno i trajno – u smisaonom upamćivanju treba tražiti logičnu vezu, tako da iz jednog zaključka proističe drugi. Asocijalna konstatacija jedan je od faktora koji olakšava proces učenja, odnosno upamćivanja. To praktično znači: ako, na primjer, znamo latinski, a učimo i italijanski jezik, tada ćemo lakše upamtiti riječi koje imaju izvjesne sličnosti sa latinskim riječima. Vizuelno učenje odnosi se na takozvani vizuelni tip ljudi koji lakše pamte gradivo koje uče ako ga predstave pomoću slike, šeme, dijagrama. Neki đaci pamte napisani tekst, jer ga u mislima imaju onakvog kakav je prikazan u knjizi. Oni pamte stranicu knjige, raspored riječi i slova, čak se sjećaju i zareza između riječi.

Ponavljanje naučenog igra veliku ulogu u procesu učenja. Svima nama je poznato da je samo veoma mali dio materijala moguće upamtiti odjednom, pri prvom čitanju. Nekada imamo pogrešan utisak da posle prvog ili drugog čitanja možemo da ponovimo neki materijal, odnosno da smo ga već naučili. Međutim, tek pri pokušaju reprodukcije, uvjeravamo se koliko smo bili u zabludi. Ponavljanje gradiva trebalo bi da bude sa vremenskim razmacima. To znači bolje je jednu lekciju pročitati danas dva puta, pa sjutra isto toliko, nego čitati je danas četiri puta, pa je odložiti. Preslišavanje ima važnu ulogu u procesu učenja. Čitanje bez preslišavanja stvara obmanu o znanju, a da ne ističemo da ponavljani ma­terijal dovodi do dosade, pospanosti, sanjarenja.

Motivi su značajan elemenat u mehanizmu učenja. Ako je riječ o pozitivnoj motivaciji, da se, recimo, završe­nom školom postigne neka subjektivna korist, afirmacija u društvu ili željeni cilj, onda je učenje znatno olakšano, bolje se pamti, a ono što je upamćeno postaje mnogo sigurnije i trajnije. Uslovi za učenje – često čujemo kako neko kaže da nije imao uslova za učenje! Međutim, u udobnoj fotelji i s prepunim želucem teško da se nešto može naučiti. Onaj ko želi da uči sam stvara uslove za rad, nađe mogućnosti i uslove za učenje. Volja da se nešto nauči – svakako je najvažniji ele­ment učenja. Ako postoji volja za nekim saznanjem, tada se uči lakše i brže. Kad učenik jednom stekne sliku o tome šta želi da nauči, potrebno je da u tome bude istrajan i dosljedan.

Učenikovo interesovanje treba da bude njegov motiv učenja. Ponekad odrasli umiju da kažu: „Suviše sam star za učenje.” Međutim, to su samo dobri izgovori, jer oni ne misle da su prestari za učenje. U pitanju je samo lijenost, a za učenje nikad nije kasno, jer učenje je:

Bogatstvo siromašnima, čast bogatima, pomoć mladima i potpora starima i

Čovjek se uči dok je živ!

 

Piše: dr Milica Šofranac, pedijatar