EMOCIJE

Psihologija kao nauka, usvojila je dinamičku koncepciju Sigmunda Frojda (Sigmund Freud, 1850 – 1838) da čovjek nije biće svjesno samoga sebe i da je rođenjem obdareno sviješću i savješću, koje upravljaju njegovim ponašanjem. Psiholozi napuštaju koncepciju da je čovjek uvijek svjestan svojih postupaka. Usvojeno je shvatanje da ponašanjem čovjeka upravljaju emocije i razum, motivi, nagoni, instikti, porivi, ljubav, zavist, seks, afekti i konflikti. Zoran Milivojović, autor opširne monografije „Emocije, psihoterapija i razumijevanje emocije“, ističe genijalnost Karla Junga (Karl Gustav Jung, 1875 -1961), njegovu izjavu : „ Percepcija (opažanje) nam kaže šta stvari jesu, a osjećanja (emocije) nam kažu koliko nam one vrijede“. Još je stari grčki filozof Epiktet rekao: „Ljudi ne pokreću stvari, već ideje koje imaju o njima.“

U svim jezicima, kao i u našem, nije jasno definisana i odeređena razlika u označavanju pojmova u cjelokupnoj osjećajnoj sferi, koju čine: osjećaji ili osjeti, osjećanja ili emocije, stres, psihička kriza, afekt, kao i drugi psihički, nervni i tjelesni fenomeni. Prema medicinskom rječniku, emocija označava stanje psihičkog, mentalnog uzbuđenja, praćeno fiziološkim promjenama u funkciji pojedinih organa, kao što su: srce i cirkulacija krvi, disanje, varenje, glad, žeđ, umor, seksualni doživljaji i destruktivno ponašanje.

Osjeti ili osjećaji su spoljni utisci na pojave i predmete kao šro su: bol, hladno, toplo, fizički dodir, koji nastaju nadražajem čula, čulnih receptora, koji su rasprostranjeni po koži i unutrašnjim organima. Prema tome, osjeti su tjelesne pojave, a osjećanja, emocije, su psihički fenomen. Riječ emocije potiče od latinske riječi „movere“, koja znači „kretati se“, a prefiks „a“, označava kretati se na više, odnosno preciznije uzbuditi se, uzdrmati, pokrenuti se. Emocije se mogu smatrati kao unutrašnji život, kao misli i razum, koje nemaju osnova u čulnim putevima i senzornoj percepciji, opažanju i zato se ne mogu ponoviti i naučno analizirati. Emocije se mogu smatrati kao izraz subjektivnog osjećaja, ali odnos između verbalne izjave i osjećanja nije uvijek mjerodavan, vjerodostojan i uvjerljiv.

Ljudsko biće je duboko osjećajno biće. Bez osjećanja nije potpuno. U odnosu osjećanja i emocije može se reći da su emocije složeniji psihički proces, koji je jači, intenzivniji i burniji dok izražavanja, prati ubrzani rad srca, sužavanje krvnih žila u vidu bljedila ili crvenila, ubrzano disanje, bolovi u stomaku sa ubrzanom peristaltikom. Jake emocije, posebno strah, brige i stres, moguda dovedu do poremećaja u organizmu, da izazovu oboljenje, nazvano psihosomatska bolest: neuroza, depresivni sindrom, čir želuca, povišeni krvni pritisak, kolitis, napada angine pektoris, infarkt srca i iznenadnu smrt. Karakteristično je da se anksioznost i ljutnja različito ispoljavaju u djelovanju na srce i krvne žile, gnjev i ljutnja podižu krvni pritisak, anksioznost ga snižava.

Tokom života pojedinih generacija sve se više mijenja stav prema osjećanjima, emocijama u porodičnom, bračnom i društvenom životu.

Ljubav i pažnja koncentrišu se prema životinjama, psima i mačkama i prema bogatstvu, gradnji vila i bazena. Tako ljudi na planu dobrote, milosrđa i religije sve više osiromašuju i tako život gubi svoje čari i zadovoljstvo.

Emocionalne psihološke reakcije

Pojedini psiholozi u emocije svrstavaju prijatna i neprijatna osjećanja: ljubav, sreću, radost, zadovoljstvo, mržnju, ljubomoru, zavist. U ovom prikazu zadržat ćemo se na psihološke pojmove kao što su: strah, ankcioznost, žalost i stres.

Strah je emocionalna reakcija koja nastaje kao direktni odgovor na prijetnju i njegova jačina odgovara stepenu predstojeće opasnosti. Postoji mogućnost, na osnovu ličnog proračuna, prijetnju shvatiti logistički, razumno, prikupiti hrabrost i svjesno postupiti.

Strah je prigodna reakcija na opasnost, reakcija koja se voljom savlađuje, ili još bolje predviđa i izbjegava. Znanje o strahu je osnova koja služi za individualno znanje, kako se na strah i životne uslove treba razumno odnositi. Budući da se strah psihofarmakološki može definisati kao napetost koja ne ugrožava život i ako strah nije pretjeran, ne iziskuju liječenje.

Anksioznost, suprotno strahu, kao emocionalna reakcija nije povezana sa prijetnjom od opasnosti. Psihoanalitičari prvi su počeli da prave razliku između straha i anksioznosti, tako što su smatrali da je strah uvijek reakcija na neku određenu spoljašnju opasnost, dok je anksioznost uvijek unutrašnjeg porijekla. Anksioznost ili strepnja, manje više trajno stanje unutrašnje napetosti na koju se često nadovezuju tjelesne manifestacije, kao krize akutnog nespokojstva, uzbuđenja, teškoća, uznemirenosti u vidu smetnji gutanja, stezanja u grlu, grčeva u stoamku, bola u grudima, ubrzanja disanja, znojenja i podrhtavanja. Razlika između straha i anksioznosti može se plastično prikazati na primjeru straha od studenskog ispita. Student koji se plaši ispita strah će pobijediti dobrim strpljivim učenjem, pripremom za ispit. Naoružan znanjem, on će mirno i hladnokrvno dočekati ispit. U slučaju pojačane anksioznosti, kako se ispit približava, student nije sposoban da se pripremi za ispit, pa će na ispitu biti konfuzan, zapasti će u stupor da neće moći odgovarati na jednostavna pitanja. Slično je sa govornikom koji prvi put nastupa pred publikom, ukoliko za to nije sebe dobro pripremio. Za ovakav oblik anksioznosti nije potrebno pripremno liječenje.