Žalost je proporcionalna emocionalna rekcija vrijednosti gubitku koji se žali. Žalost može biti normalna, komplikovana i patološka. U normalnoj žalosti, smjenjuju se faze: očajanje, šok, depresija i adaptacija, mirenje sa sudbinom. U našoj kulturi najviša je žalost gubitak djeteta, bračnog druga, roditelja, pa u posljednje vrijeme i kućnog ljubimca. Žalost je poziv za utjehu i sažaljenje, pa se ožalošćena osoba uz pomoć rodbine i prijatelja može uspješno boriti, djelujući razumno u formi emocionalnog reagovanja. Žalost se obično ispoljava žaljenjem zbog gubitka voljene osobe, ali se nekada žalost za osobom može povezati sa žalošću za sebe samog, osoba žali sebe zbog nastalog gubitka. Žalost je jedna od formi životnog iskustva koje je potrebno za psihološki razvitak ličnosti, ne zahtijeva liječenje, mada ceremonijal po tradicionalnim obredima, nekada lelekom, plačom i tužbalicama uz posmrtne pomene, govore ili memorije imaju psihoterapeutsko djelovanje, ublažavaju osjećaj žalosti. Osoba koja pretjeruje u žalosti nakon emocionalnog šoka, dozvoljava da je žalost, tuga potpuno obuzme, da je preplavi, parališe i prevodi u depresiju. Osoba koja pati od depresije, potpuno je izgubila nadu i nije sposobna ni intelektualno ni emocionalno da izađe iz depresije bez psihološke i farmakološke pomoći.
Stres kao medicinski pojam, pojavio se sredinom XX vijeka. Hans Selje (Hens Selye, 1907-1982), kanadski naučnik mađarskog porijekla, uveo je kontraverzni pojam stresa u medicinu i biologiju, jednostavnom oznakom da „stres predstavlja nespecifičan odgovor organizma na bilo kakav mu postavljeni zahtjev“. Prema medicinskom rječniku riječ stres i riječ stresor koriste se kao sinonimi, označavaju pritisak na organizam koji dovodi do poremećaja u organizmu. Fizički, psihički i društveno kulturni pritisci, stresori, neophodni su za očuvanje dobrog zdravlja ukoliko ne prelaze granice nepodnošljivosti, koje su različite za pojedine osobe. Psihički stres stimuliše centre u središnjem dijelu mozga, hipotalamusa, koji kontrolišu psihičko stanje i funkciju autonomnog nervnog sistema, simpatikusa i parasimpatikusa.
Simpatikus povećava frekvenciju srčanog rada i izaziva dilataciju srčanih žila, a parasimpatikus djeluje obrnuto, smanjuje frekvenciju srca i izaziva vozokonstrikciju žila srca. Parasimpatikus ubrzava peristaltiku kolona i mokraćne bešike, a izaziva pražnjenje mokraćnog mjehura i debelog crijeva, parališući sfinktere, nekontrolisano mokrenje i zadržavanje stolice.
Emocionalno psihički stresori, stimulansi
Iz praktičnih razloga mogu se razlikovati tri vrste stresnih faktora:
a) Tjelesni stresori: hladnoća, toplota, buka, povreda, infekcija, bol.
b) Psihički stresori: anksioznost, strah, opsesija, prijetnja, samoća, pretjerani rad i razočarenje u ljubavi.
c) Društveno kulturni stresori: teškoće na poslu, nezadovoljstvo sa uslovima života, porodične nesuglasice, problemi u interpersonalnim i društvenim odnosima. Prolongirani stresni faktori, zbog komplikacija sa strane srca i povećanja krvnog pritiska i moždanog udara, zahtijevaju primjenu beta blokatora i psihijatrijsko liječenje.
Dr sci med. Božo Vuković
Add comment