[heading]Riječ „etika” (nauka o moralu) potiče od grčke riječi ethos – običaj i ethikos – moralan[/heading] U istoriji civilizacija bilo je, naravno, izuzetno mudrih i pametnih ljudi koji su postavili temeljne postulate moralnih normi. Tako je u drevnoj Kini, njen možda najznačajniji filozof Konfučije (551-479. god. p. n. e.) ostavio sjajnu etičku maksimu: čini drugima ono što sebi želiš, da bi mnogo vjekova kasnije njemački filozof Kant (1724-1804) dodao svoj stav: sve što hoćete ljudi vama da čine, činite i vi njima, a naš narodni pametar Marko Miljanov (1833-1901) 0 junaštvu i čojstvu kao viteškim etičkim normama kaže: junaštvo je braniti sebe od drugih, a čojstvo braniti druge od sebe.
Opšti etički principi su sistem normi i pravila ponašanja za čitav ljudski rod, ali su ta pravila posebno značajna i specifična u medicinskoj nauci i praksi. Hipokraf, otac medicine, postavio je, svojom čuvenom Zakletvom, osnovne etičke norme za sve zdravstvene radnike. Još tada, on je govorio o osobinama koje ljekar mora da posjeduje da bi mogao obavljati svoju uzvišenu dužnost: znanje, moralno ponašanje, povučenost, dostojanstvo, životnu mudrost, razuman govor, čuvanje od mana, proizvoljnosti i lakomosti prema novcu, kao i sposobnost da zna koje kategorije ljudi treba besplatno liječiti.
Koja su to etička načela u stomatologiji?
Zdravstvena zaštita stanovništva kod nas, kao sistem, decenijama je gotovo permanentno u reformama. Tako je nedavno veoma radikalno reformisana i stomatološka zdravstvena zaštita. Ona je praktično privatizovana, uz određeni segment koji finansira država. Stomatolozi, lišeni institucija koje su omogućavale organizovani, sistematski, timski rad, uglavnom su prepušteni sami sebi, svojoj individualnoj svijesti, znanju, savjesti i moralnoj odgovornosti. U takvim novonastalim uslovima rada, bez dovoljno ličnog iskustva, etička načela u stomatologiji zahtijevaju dodatni napor i angažovanje.
Počev od prvog kontakta stomatologa sa pacijentom, načina kako ga je primio, kako se prema njemu ophodi (tim prije što je pacijent u izvjesnom smislu u podređenom, čak zavisnom položaju), kako mu ukazuje pomoć, kako saosjeća sa njegovim problemom, posebno bolom, da li i u kojoj mjeri prihvata i može prihvatiti zahtjeve i želje pacijenta, kakav plan terapije predlaže, da li u određenim situacijama odbije prijem pacijenta, da li saopšti pacijentu da je prethodni stomatolog napravio propust ili grešku u tretmanu, itd., itd., sve su to, i još mnogo štošta, etičke norme svakodnevno prisutne u radu, stavu pa i profesionalno-životnoj filozofiji svakog stomatologa.
Iako su svi etički principi važni svaki na svoj način, ipak : prvenstveno ništa ne naškoditi pacijentu, činiti mu dobro, poštovati njegovo autonomno pravo, detaljno ga informisati o svemu što se tiče konkretne situacije i prisutnog problema – naročito su važne etičke norme, ali isto tako su važni: dobročinstvo, pravičnost, povjerljivost, odanost, istinitost i dr. Ovo predstavlja dio sveukupnih moralnih načela kojih ljekar stomatolog treba i mora da se pridržava. „Primum non nocere” – prvenstveno ništa ne naškoditi, jedna je od prvih, čak možda i prva etička norma u medicini. Stomatolog jednostavno ne smije sebi dozvoliti da pogorša postojeće stanje pacijenta, da mu prouzrokuje nepotreban bol, da ga povrijedi. Na osnovu sopstvenog znanja mora da procijeni do kog nivoa može pružiti uslugu pacijentu, upuštajući se u intervenciju koju može da dovede do kraja. U protivnom, obavezan je da ga blagovremeno uputi odgovarajućem stručnjaku koji će potrebnu intervenciju uraditi na način koji je sigurniji i bezbjedniji za pacijenta.
Prvenstveno pomoći pacijentu – „Primum est adiuvare”, princip je činjenja dobra, što predstavlja osnovni postulat u zdravstvenoj struci. Oba navedena principa u uskoj su vezi, prepliću se i stomatolog ih primjenjuje za dobro svakog pacijenta.
Autonomija pacijenta je moralna norma koja mu daje pravo da donosi sopstvenu odluku o svom zdravlju, čime je u stvari i uspostavljeno načelo punog poštovanja njegove ličnosti. Da bi pacijent mogao donijeti ovako važnu odluku mora, najprije, da bude dobro obaviješten od strane stomatologa o problemu koji ga se tiče, da shvati i razumije objašnjenje i tek tada samostalno iznese lični stav. Međutim, iako je ovaj autonomni princip veoma bitan, on ipak može biti i komplikovan, tim prije što pacijent u dovoljnoj mjeri, razumljivo, ne može uvijek da shvati ponuđenu informaciju i predlog stomatologa, ili mu je nedovoljno jasna, ili je u takvom stanju da ne može biti koncentrisan na ponuđeno objašnjenje (npr. osjećaj jakog bola). Drugim riječima, uz svo poštovanje pacijentove ličnosti, njegovo pravo na sopstveno odlučivanje, stomatolog će, ne postavljajući se paternalistički, jasno usmjeravati situaciju ka zajedničkom rješenju koje će biti u najboljem interesu za pacijenta.
Add comment