Fizička aktivnost kod djece oboljele od epilepsije

djevojcicaDjeca oboljela od epilepsije se u odnosu na adultnu populaciju izdvajaju nizom specifičnosti. Dijagnoza postavljena u djetinjstvu može predstavljati veliki teret za roditelje, ali i za samu djecu, koja se nose sa njim na različite načine, u zavisnosti od uzrasta, sopstvenih potencijala, ali i socijalne podrške.

Ne tako davno, liječiti se od epilepsije je značilo biti obilježen za čitav život. Danas to svakako nije slučaj, obzirom da se zna da korišćenje antiepileptika u djetinjstvu, uz pozitivan odgovor na terapiju, može značiti i potpuno izliječenje. Takođe, epilepsija više nije bauk jer se terapijom može u potpunosti kontrolisati. Ali, i dalje, i kod nas ali i u razvijenijim zemljama, sudeći po relavantnim istraživanjima na tu temu, djeca oboljela od epilepsije se susrijeću sa stigmom i neprihvatanjem od strane društva. To ponekad predstavlja ograničavajući faktor jer može izazvati bunt djeteta i uticati na izbjegavanje terapije, nepridržavanje savjeta ljekara, ali i povlačenje u sebe, osjećaj niže vrijednosti i odbačenosti, što može voditi ka anksioznosti i depresiji. Ponašanje djeteta sa epilepsijom je veliki izazov i za ljekara, jer mora uhvatiti nit između uzroka i posljedice, potencijalnih neželjenih dejstava ljekova ali i nesnalaženja porodice i djeteta u društvu. Zbog toga, potreban je multidisciplinarni pristup – psihološka i socijalna podrška.

Iako moderna epileptologija akcenat stavlja na kvalitet života oboljelih i uči nas da se djeca oboljela od epilepsije ne razlikuju od ostale djece, brojna su pitanja i dileme u neurološkoj ambulanti – koje ponašanje je dozvoljeno, koju profesiju odabrati, kojim se sportom baviti.

Nema sumnje da fizička aktivnost donosi brojne koristi oboljeloj djeci, ali ono što je pomalo kontraverzno pitanje je – u kojoj mjeri trenirati, i koji sport, da li su dozvoljeni svi sportovi. Pitanje sporta je osjetljivo i za djecu koja su se profesionalno bavila sportom prije postavljanja dijagnoze epilepsije. Smiju li nastaviti sa treninzima i takmičenjima? Ono što ih osim sopstvenog straha sputava je i needukovana okolina koja ih podstiče da prekinu sa bavljenjem sportom, da se eventualno napad ne bi dogodio pred drugom djecom, i ugrozio i pacijenta i njegovu okolinu. Zbog toga benefiti od fizičke aktivnosti mogu biti neiskorišćeni i sputani, i dodatno doprinositi stigmi i osjećaju odbačenosti, a posredno anksioznosti i depresiji. U takvim slučajevima neurolog, ali i pedijatar u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, mora bit edukovan, i dati gavnu završnu riječ, bez ostavljanja prostora za dalje dileme djeteta, roditelja i trenera.

Zvanične preporuke

Odgovori na pitanje – kako posavjetovati dijete oboljelo od epilepsije vezano za bavljenjem sportom, od 2016. godine, kada je Internacionalna liga za borbu protiv epilepsije (ILAE) dala zvanične preporuke, ne treba da budu više stvar lične procjene ljekara.  Različite vrste sportova podjeljene su u tri grupe, na osnovu toga do kolike opasnosti mogu dovesti  pacjenta i njegove saigrače ukoliko se napad dogodi u toku fizičke aktivnosti. Grupa 1 obuhvata sportove malog rizika, odnosno one kod kojih i ukoliko bi došlo do napada ne bi bilo posebnog rizika za osobu i saigrače. Grupa 2 obuhvata sportske vještine umjerenog rizika, odnosno potencijalno mogućeg rizika za osobu i saigrače. Grupa 3 obuhvata visoko rizične sportove koji su povezani sa velikim rizkom od povrede ili smrti za osobu sa epilepsijom, a takođe i opasnost za saigrače.

Grupa 1:

Grupa 2:

Grupa 3:

Atletika (osim onih disciplina navedenih u grupi 2)Kuglanje

Većina kontaktnih sportova (džudo, rvanje)

Grupne sportske discipline (rukomet, fudbal, ragbi, košarka)

Skijaško trčanje

Ples

Tenis

Atletika (skok s motkom)  VeslanjeGrupni, kontaktni sportovi koji mogu dovesti do ozbiljnih ozlijeda (boks, karate)

Biciklizam

Mačevanje

Gimnastika

Jahanje

Skijanje

Klizanje

Plivanje

RonjenjeJahanje – takmičenje

Motociklizam

Skakanje padobranima

Skijaški skokovi

Jedrenje na dasci

Surfovanje

Tabela 1: Podjela sportskih disciplina prema nivou rizika od povrede za osobe sa epilepsijom, njihove saigrače, i vjerovatnoće da će se napad dogodi tokom fizičke aktivnosti (ILAE 2016)

Nakon što se pacijent svrsta u neku od grupa, u obzir se uzimaju tip epilepsije, karakteristike i frekvenca javljanja napada. Pa tako osobe koje su imale jedan neprovocirani napad, u budnom stanju ili u spavanju, mogu da vježabaju i takmiče se u sportskim disciplinama iz grupe 1, a 12 mjeseci nakon napada mogu se baviti sportskim vještinama iz grupe 2 i 3. Simptomatski napadi kod djeteta sa urednim neurološkim statusom, kada se izliječi uzrok, nisu prepreka bavljenju sportovima iz 1. grupe, a ostale dvije dolaze u obzir nakon detaljne neurološke evaluacije i informisanog pristanka roditelja djeteta sa epilepsijom. Osobe s epilepsijom kojima se epileptički napadi događaju samo u snu mogu se baviti sportskim aktivnostima iz grupe 1, a disciplinama iz grupe 2 (plivanje, vožnja kanua), po preporuci neurologa i pri tom mora postojati adekvatan medicinski nadzor tokom aktivnosti. Ne smiju se baviti vještinama iz grupe 3 gdje predstavljaju opasnost i za ostale. Osoba koja ima epileptične napade bez gubitka svijesti može se baviti sportovima iz grupe 1, iz grupe 2 samo uz savjet neurologa, a iz grupe 3 ne smije, zbog potencijalnog ugrožavanja saigrača ukoliko je u pitanju kontaktni sport. Osobe koje imaju nekontrolisane epileptičke napade s poremećajem svijesti mogu da se bave aktivnostima iz grupe 1 osim ako ta aktivnost ne dovodi do izloženosti specifičnom epileptičkom trigeru. Može se razmotriti vježbanje vještina iz grupe 2, ali po preporuci neurologa, a treća grupa sportova se ne preporučuje. Naravno, iako su smjernice prilično jasne, neophodno je pristupati i individualno, i ohrabrivati pacijenta da ukoliko ne postoji opasnost po njegovo zdravlje, i zdravlje okoline, praktikuje sportske aktivnosti koje su mu primjerene.