Savjet prof. dr Božovića dr Vujoviću koji mu je dao kada je došao na specijalizaciju, vrijedi i u današnje vrijeme: „Mladi kolega, milo mi je što si došao da dopuniš znanje iz interne medicine. Trudi se da sve što ti nije jasno na viziti pitaš starije kolege. Medicinske nauke su široke, ali savladive. Najgore prođu oni koji ne znaju a stide se da pitaju. Viša je sramota ako ukrijevaš neznanje, izbjegavajući da pitaš. Mi matori, i dalje smo radoznali da osvježimo i dopunimo znanje iz raznih časopisa i u međusobnim raspravama. Nije sramota ne znati o nekoj bolesti, jer je medicina veoma obimna. Veliki broj oboljenja daju sličnu simptomatologiju. Sramota je ne znati, a ne pitati! Ja sam tu. Kad mogu nešto da ti pomognem, nemoj da se stidiš, nego pitaj.” Jednom prilikom ispratio me je sa toliko divnih savjeta i topline kao da sam mu bio najbliži rod: „Kada u toku vizite naiđe neki komplikovani slučaj oboljenja, toga dana, dok je to svježe pročitaj u udžbeniku o toj bolesti. Pripovrati se kod bolesnika i tako ćeš zapečatiti znanje spajajući praksu sa teorijom.” Tada sam se sjetio Tolstojeve misli: „Nema veličine tamo gdje nema jednostavnosti, dobrote i pravde”.
Od brojnih zapisa o ponašanju ljudi u bolesti i teškim uslovima života izdvajamo zapis dr Vujovića s naslovom „Povjerenje i topla riječ nekada je lijek”.
Radun i Milan Barjaktarović donose svog strica Miraša Miloševog Barjaktarovića na pregled u Dom zdravlja u Beranama. Miraš je bio u poodmaklim godinama života, doživio je moždani udar. Bila mu je oduzeta desna strana tijela i govor. Miraš je spadao u red bistrih ljudi u Petnjiku. Dobar i umješan radnik. Bavio se zemljoradnjom i stočarstvom. Bio je jedan od imućnijih ljudi. Zbog visprenosti i vedrog duha, vazda je toplo priman na seoskim londžama i skupovima.
Pošto sam mu liječio članove porodice, stekao je povjerenje u mene kao ljekara. Kada su ga sinovci unijeli na pregled, bila mu je oduzeta desna ruka, desna noga i živac lica, tako da su mu usta bila iskrivljena, a govor onemogućen. Iako nije mogao da govori, bio je potpuno svjestan. Dosta pažljivo je pratio moje postupke prilikom pregleda. Bio je jako uplašen i depresivan. Poslije završenog detaljnog pregleda, prišao sam mu, potapšao ga po ramenu i snažno uzviknuo uz osmijeh. „Čika Mićo! Biće još kupusa i kačamaka. Pala muva na međeda. Ovo ti je klimpa da budeš disciplinovan, da ne pušiš mnogo i da omališ slano i masno. Ovo će brzo da prođe, kao rđav san, pa ćemo se sresti u Avliji na domaću šljivovicu i mezetluke.”
Nakon tih riječi, Miraš je ustao na noge, oporavila se i noga i ruka, i usta se malo povrnula ka normali, a i govor se sa naprezanjem povratio. Pri pozdravu je uspio da izgovori: „Visoko hvala, prijatelju”. Nakon kraćeg liječenja u bolnici, vratio se kući kao dobro oporavljen, i živio kvalitetno, uz raduckanje još 5 godina.
Kod čovjeka, kao psihofizičkog bića, topla riječ i vedar duh smanjuju tegobe kao što ih arogancija i drskost pogoršavaju. Ovaj oprobani i ef kasni lijek preporučujem svim mladim kolegama da darivaju svojim pacijentima što više i što češće, jer neće predozirati.
Dragocjeno je djelo dr Vujovića „Ljekari i medicinsko osoblje stradali u borbama naroda Crne Gore za slobodu”. Vrijednost ove knjige izražena je u posveti djela: „Knjigu posvećujem svim zdrastvenim radnicima iz Crne Gore, koji su svoje živote dali za dobro našeg naroda i stradali na prostorima Crne Gore” Ovo djelo, sa podacima i fotografijama, rezultat je petogodišnjeg upornog rada na prikupljanju podataka. Kao rezultat pijeteta prema stradalim zdravstvenim radnicima, nastalo je iz dubokih osjećanja, formiranih u toku ličnog stradanja, pogibije oca i zatočeništva brata od Kolašina i Bara do Italije i Njemačke, „tako da smo mi djeca, sa majkom Milkom, ostali nejaki i nezaštićeni, jedva preživjeli rat”. Autor navodi i: „Ovaj kratak biografski osvrt sam učinio, jer je taj tegobni ratni život imao uticaja na moje kasnije školovanje i interesovanje za životne sudbine i drugih zdrastvenih radnika, ne samo mog užeg zavičaja, nego i Crne Gore uopšte”.
Riječ zna da naškodi, ali zna i da liječi. To je bio i cilj dr Vujovića, jer kaže: „Od usmenih izjava mi je najdraža izjava Leposave Leše Aković. ‘Hvala ti više na ovoj knjizi no na ljekovima. Ona me je iz zime izvukla, već je po drugi put čitam, iako sam zauzela 82. godinu'”.
Piše: doc. dr med. sc. Bozo Vuković
Add comment