Intolerancija na hranu

Piše: dr Milica Šofranac, pedijatar

DIFERENCIJALNO-DIJAGNOSTIČKE DILEME KOD ALERGIJE I INTOLERANCIJE NA HRANU

(Nastavak teksta objavljenog u prethodnom izdanju časopisa)

Alergija na hranu, kao i sve klasične alergijske reakcije, posredovana je  IgE antitijelima i poznata je već dugo vremena. Intolerancija na hranu (nastaje  posredovanjem IgG-a), koja po svojoj patogenezi ne pripada alergijama u užem smislu te riječi, manje je poznat i prepoznat poremećaj budući da su  njene manifestacije  sporije, često neprepoznate ili zamijenjene simptomima drugih bo lesti. Zbog  posljedica netačne ili samo djelimično tačne dijag0noze, pacijent se neadekvatno liječi, pa se simptomi povećavaju. Postoji i druga mogućnost – da se poremećaj jednostavno ne prepozna, pa osoba živi sa svojim tegobama uzimajući ih zdravo za gotovo.

Alergija na hranu češće se javlja kod djece nego kod odraslih. Simptomi se pojavljuju trenutno. Uključen je mali broj namirnica, mala količina hrane može da pokrene reakciju, reakcije se odigravaju na koži i sluznicama, a ponekad ih pacijenti/roditelji mogu i sami prepoznati. Isključivanjem uzročnika/vrste hrane jednostavno se definiše dijeta i rješava se problem. Međutim, gotovo nikada se ne može ponovo uspostaviti podnošljivost na tu vrstu hrane.

Intolerancija na hranu češće se javlja kod odraslih. Simptomi se javljaju kasnije. Uključen je veći broj namirnica, veća količina hrane pokreće reakciju, reakcije se mogu odigravati u svim tkivima, a pacijent teže prepoznaje o čemu se radi. Dijetu je teže definisati. Isključivanjem uzročnika intolerancije umanjuju se simptomi, ali se problem ne rješava u potpunosti. Vremenom pacijent može uspostaviti toleranciju na određenu vrstu hrane.

Postoji niz oblika intolerancije na hranu koji se ne mogu objasniti niti jednom alergijskom reakcijom posredovanom IgE i IgG antitijelima, a koje takođe treba uzeti u obzir pri postavljanju dijagnoze.

Najvažniji su: intolerancija na hranu zbog nedostatka crijevne laktaze; intolerancija na vazoaktivne amine (tiramin i histamin) koji su sadržani u hrani (npr. fermentirani sirevi, alkohol, tunjevina, sušena svinjetina, kobasice); intolerancija na različite dodatke hrani (aditivi): sulfiti koji se nalaze u nekim vinima i uzrokuju nastanak glavobolje, ili pak glutamat koji uzrokuje težu probavljivost (često se koristi u kineskoj kuhinji); intolerancije na pesticide, konzervanse i  boje kao dodatke hrani. Dakle, treba uzeti u obzir ne samo procese posredovane IgE-om, već i one posredovane IgG antitijelima, tako da u dijagnostičkom postupku pacijente treba testirati na prisustvo IgE i IgG antitijela.

Treba razlikovati dva različita koncepta tih dviju različitih kliničkih manifestacija.

S jedne strane, imamo alergije na hranu čiji je mehanizam djelovanja već odavno poznat. Alergija je kompleksni imunološki proces posredovan specifičnim IgE antitijelima u odnosu na proteine hrane. U laboratoriji se precizno, u serumu, određuje nivo specifičnog IgE-a koji je uzročnik alergijske reakcije. U slučaju postojanja alergije, nastaje uzročno-posljedična reakcija koja se pojavljuje vrlo brzo, tj. nekoliko časova nakon  konzumacije određene vrste hrane, uključujući i evidentnu kliničku manifestaciju.  U tom slučaju alergen (specifični protein iz hrane) izaziva specifični imuni odgovor organizma, a to se ogleda kroz nastanak sljedećih kliničkih manifestacija: edemi, proliv, urtikarija, ekcem, astma sa klasičnom alergijskom kliničkom slikom.

Drugi proces je teže otkriti jer za razliku od alergije izostaje brza uzročno-posljedična reakcija, a kliničke  manifestacije su često manje jasne, neprimjetne i ponekad teško uočljive i nepredvidive. Ovaj proces nazivamo intolerancija na hranu, pri kojoj određena osoba pokazuje osjetljivost (ali ne alergiju!) na određenu vrstu hrane. Antigeni iz hrane koji mogu izazvati štetne reakcije jesu proteini, a otporni su na želudačnu kisjelinu i na aktivnost probavnih enzima, ali se denaturišu dejstvom toplote. Ovi molekuli bivaju obuhvaćeni gornjim slojem sluznice crijeva, a zatim i fagocitirani pomoću makrofaga. Najčešće ne dolazi do ove reakcije jer organizam ne prepoznaje proteine hrane kao strano tijelo, ali se u određenim slučajevima pojavljuje  imunološka osjetljivost koja u prvoj fazi razvoja rezultira pojavom formacije  antitijela, ali ne tipa IgE (koja ukazuju na alergiju) već IgA antiti-jela, a nakon višestruke stimulacije IgG antitijela.

Dakle, imamo situaciju pri kojoj određena vrsta hrane može podstaknuti proizvodnju specifičnih IgG antitijela, odnosno imunu reakciju koja nakon ponovne konzumacije iste vrste hrane izaziva abnormalnu  reakciju organizma. U pojedinim slučajevima radi se o probavnim tegobama, a u drugim slučajevima manifestacija je neprimjetna i vrlo je teško povezati je sa hranom, zbog toga jer dolazi do promjene hronične patologije. Ukidanjem jedne ili više vrsta hrane u više od dvije trećine slučajeva dolazi do značajnog poboljšanja kliničkih manifestacija koje se mogu povezati s intolerancijom na hranu: gastrointestinalne tegobe (bolovi u stomaku, zatvor, proliv, nadutost, sindrom iritabilnog crijeva). Kod pojave ovakve simptomatologije, uz nedovoljno klinički definisanu  etiologiju, preporučljivo je napraviti biohemijsko testiranje IgG antitijela na hranu.

Laboratorijski testovi koji se koriste u dijagnostici ovih poremećaja

Test intolerancije na hranu

Kada se vrši testiranje intolerancije na hranu koristi se ELISA test kojim se u serumu utvrđuje prisutnost IgG antitijela u odnosu na proteine različitih vrsta hrane. Rezultati se izražavaju grafički i u bojama, po principu određivanja različitih stepena osjetljivosti: vrsta hrane koja je dopuštena, nije preporučena i ona koja je zabranjena.

Testovi kože

U ovim slučajevima pacijenti se obično upućuju alergologu koji uzima anamnezu, izvodi testiranje kože i šalje uzorke na analizu u specijalizovane laboratorije u kojima se utvrđuje i mjeri stepen prisustva različitih alergena. Na temelju svih prikupljenih podataka ljekar konačno može preciznije i sa većom sigurnošću utvrditi uzroke alergijskih reakcija.