Leishmaniosis – Lajšmanioza

0
1174

Lajšmanioza je rasprostranjena širom svijeta, naročito u zemljama u razvoju gdje pokazuje visoku endemičnost. Pripada grupi zapostavljenih bolesti, i karakteriše se raznolikim kliničkim spektrom i velikim epidemiološkim različitostima.

U endemskim područjima, ograničene socio-ekonomske okolnosti omogućavaju lako izlaganje lokalnog stanovništva vektorima, što favorizuje razvoj i širenje bolesti. S druge strane, u neendemskih regijama, šanse za infekciju su smanjene i ograničene na slučajeve u direktnom kontaktu unutar ekosistema.

Svetska zdravstvena organizacija – SZO procjenjuje da je oko 350 miliona ljudi trenutno u riziku od infekcije, uz približno oko 2 miliona novih slučajeva godišnje, sa različim kliničkim formama bolesti. Oboljenja izazvana lajšmanijama su registrovana u 98 zemalja svijeta i predstavljaju značajan javnozdravstveni problem. Smatra se da godišnje u svijetu oboli od visceralne lajšmanioze VL od 0,2 do 0,4 miliona ljudi, a od kutane lajšmanioze KL od 0,7 do 1,2 miliona ljudi. Visceralni oblik lajšmanioze, u endemskih zemljama, ako se ne liječi često je fatalan, sa 20.000 do 40.000 smrtnih slučajeva godišnje.

Glavni uzroci za povećanje incidencije su: devastacija šuma, rast stanovništva, nedostatak sanitarnih i higijenskih uslova, pojedinačna imunosupresija i pothranjenost ljudi, što znači veća osjetljivost domaćina. Epidemiološke studije pokazuju da je lajšmanioza rasprostranjena širom svijeta, kako u tropskim zonama Južne i Centralne Amerike i Afrike, tako i u umjerenim regionima Južne Amerike, Južne Evrope i Azije. Rizik za pojavu lajšmanioze u Evropi su češća putovanja ljudi, širenje bolesti iz endemskih regiona kao što je mediteranski region u susjedne oblasti gdje postoje vektori bez bolesti, kao i ponovna pojava bolesti u mediteranskom regionu zbog većeg broja ljudi sa imunosupresijom.

Incidencija u mediteranskom regionu za VL je od 1200-2000 slučajeva godišnje, a globalno 202200-389100 slučajeva godišnje. Ovo oboljenje je endemsko u skoro svim zemljama mediteranskog basena. U bivšoj Jugoslaviji, endemska područja VL su Makedonija, južna Srbija, južna Hercegovina, Dalmacija i primorski dio Crne Gore. Prvi slučaj kala azara na teritoriji nekadašnje Jugoslavije potvrđen je 1930. godine kod bolesnice iz Dubrovnika. U Crnoj Gori kao i u okruženju dominira visceralni oblik lajšmanioze. Otkriće prvog slučaja obolijevanja od VL je na području Bara koje je i endemsko žarište ove parazitoze.

Povećanje broja inficiranih od lajšmanioze nastaje zbog poremećaja ekosistema, povećanja gustine vektora i rezervoara infekcije. Prijemčivost na lajšmaniozu je sveopšta, dok manifestacioni indeks bolesti nije visok. Od lajšmanioze obolijevaju djeca i odrasli, zavisno od vrste, odnosno kliničkog oblika bolesti. U neliječenih od VL stopa smrtnosti je visoka, gotovo 100% nakon dvije godine, dok kod liječenja uznapredovalih slučajeva smrtnost iznosi 15% do 25%.

Projektovani globalni porast temperature na zemlji, omogućiće proširenje broja insekata, vektora lajšmanioze, na nova geografska područja što može imati kao posledicu pojavu novooboljelih od lajšmanioze na područjima koja su bila bez ove infekcije. Vektorske bolesti koje su usko povezane sa životnom sredinom su primer negativnog uticaja klimatskih promjena na javno zdravlje.

U okviru smanjenja rizika u endemskim regijama, pored insekticida, koji u većini slučajeva imaju centralnu ulogu, uništenje, liječenje i perspektivna vakcinacija životinja, mogu se smatrati važnim protivepidemijskim mjerama.

I pored najnovijih dostignuća u razumijevanju imunologije i molekularne biologije lajšmanioze, nema efekasnih oblika imunoprofilakse, pa se zbog toga osnovne mjere i dalje preduzimaju u odnosu na uništavanje prenosilaca, otkrivanju, liječenju obolelih i liječenju i uništavanju animalnih rezervoara.

U endemskim regijama neophodno je raditi na zdravstvenom vaspitanju stanovništva, uključujući i zdravstvene radnike, vršiti edukaciju o značaju, pravovremenoj i adekvatnoj dijagnostici, liječenju i registrovanju oboljelih od lajšmanioze.

 

Dr sci med. dr Sanja Medenica,
specijalista epidemiolog,
Institut za javno zdravlje