Migracije kao aktuelni problem zdravstva

0
137

Migracije zdravstvenog osoblja tema stručnog skupa

 

Drugog dana 34-og godišnjeg EFMA sastanka u Podgorici jedna od tema panel-diskusija bile su migracije. Frederiko Gvanais, predstavnik OECD[1]-a predstavio je aktuelne tokove u migracijama ljekara, medicinskih sestara i studenata medicine u zemljama članicama OECD-a, Mina Brajović, šefica Kancelarije Svjetske zdravstvene organizacije u Crnoj Gori govorila je o uticaju propisa SZO-a na migracije zdravstvenog osoblja, a dr Zdenka Čebašek Travnik, predsjednica Ljekarske komore Slovenije ukazala je na specifičnosti migracija ljekara i studenata medicine u Sloveniji.

Velika i kontroverzna tema

Pomoćnik rukovodioca za zdravstvo u OECD-u Frederiko Gvanais rekao je na početku svog izlaganja da migracije danas predstavljaju veliku i kontroverznu temu. Ukazujući na statistiku u međunarodnim migracijama profesionalaca i studenata medicine, on je rekao da nikada ranije nije evidentiran tako broj ljekara u zemljama OECD-a, a to se uglavnom dešava  zbog porasta broja svršenih studenata medicine. U Irskoj je, na primjer, 2016.  evidentirano 24,4 studenta na 100.000 stanovnika, a 2006. ta cifra bila je oko 15. U najvećem broju zemalja, po podacima Gvanaisa, postoji razlika u brzini povećanja svršenih studenata u periodu 2006-2016. U Njemačkoj i Italiji, međutim, ta razlika nije tako velika, ali  je u Britaniji i Francuskoj došlo do drastičnog porasta.

Sl. 1 Broj ljekara na 1.000 stanovnika u OECD zemljama u per. 2000-2016.[2]

Osim svršenih studenata medicine u zemlji, broj ljekara koji su rođeni u stranim zemljama takođe je doprinio povećanju broja ljekara u stranim zemljama. Ističući da je kod ljekara taj trend važniji nego kod drugih profesija koje zahtijevaju univerzitetsku diplomu, Gvanais je naveo da u 18 zemalja OECD-a za koje postoje podaci za period 2010-2016.  broj ljekara koji su rođeni u inostranstvu je otprilike oko 20%. To je, objasnio je on, značajan rast u odnosu na ukupni broj ljudi koji imaju univerzitetsku diplomu, što je, generalno gledano, oko 10%. Broj onih koji su rođeni u inostranstvu naročito je doprinio rastu broja zdravstvenih profesionalaca. U Njemačkoj je taj porast najveći – čak 93%. Njemačka, Luksemburg i Švajcarska prednjače u tom smislu. U Britaniji ta cifra iznosi svega 11%.

Naglašavajući da je bitno praviti razliku između onih koji su rođeni u inostranstvu i onih koji su učili u inostranstvu, Gvanais je naveo da se u brojnim zemljama sve više angažuju ljekari koji su se osposobljavali u inostranstvu. U najvećem broju zemalja procenat ljekara koji su rođeni u inostranstvu viši je u odnosu na one koji su se osposobljavalii u inostranstvu, što odražava činjenicu da brojne zemlje pružaju edukaciju migrantima, pa 40% ljudi koji su npr. doselili u Australiju dobija obrazovanje u toj zemlji. Od svih ljekara koji rade u 26 zemalja OECD-a, naveo je Gvanais, u periodu od 2016. 16% dobilo je svoju prvu medicinsku diplomu u drugoj zemlji. Porast ovog trenda uočljiv je i sa rastućom tendencijom. Taj rast nije drastičan, ali jeste trend koji se akumulira tokom vremena i uvodi u sve veću internacionalizaciju medicinskih radnika. Tokom 2007. godine 50.000 ljekara iz Britanije osposobljeno je u inostranstvu, većinom u Indiji, Pakistanu, Nigeriji, Egiptu, Irskoj, Grčkoj, Njemačkoj, Rumuniji i Poljskoj. U SAD-u 2016. bilo je 115.000 ljekara koji su se obučavali najviše u Indiji i Pakistanu. Postoji i sve veće učešće ljekara koji su obučavani na Karibima, a sve popularnije postaju i Dominikanska Republika i Granada.

U vezi sa trendovima internacionalizacije medicinskog obrazovanja Gvanais je naveo da sve više studenata studira medicinu van svoje zemlje. Polovinu studenata u Irskoj čine međunarodni studenti, što je skoro 1/3 u Rumuniji i 1/4 u Poljskoj. Kao razlozi za to ističu se zahtjevi  ponude i tražnje, ograničavajući propisi politike za upis na fakultete, tendencije da se privuku studenti iz inostranstva. Francuska, na primjer, strogo ograničava ponudu mjesta na medicinskkim fakultetima. Vremenom su, kako je objasnio Gvanais, ovi zahtjevi malo relaksirani, ali ograničenja su i dalje vrlo stroga i imaju nivo iz 70-ih po broju primljenih studenata, iako je došlo do povećanja broja stanovnika. Iz tih razloga studenti odlučuju da studiraju u inostranstvu. Nekoliko zemalja odgovara na tu tražnju. Irska, Kanada, Malezija, Kuvajt, Singapur, UK, SAD, Saudijska Arabija, Emirati, Trinidad i Tobago su zemlje iz kojih dolaze studenti u Irsku.

U vezi sa trendovima  internacionalizacije medicinskog znanja u Rumuniji, Poljskoj, i Irskoj, kao vodećim u smislu osposobljavanja inostranih kadrova, Gvanais je naveo da je ironija je da su baš te zemlje suočene sa manjkom ljekara. Manje atraktivni uslovi rada, čini se, utiču na to da se studenti vraćaju u svoje zemjle. Mnogi poljski i rumunski ljekari takođe emigriraju kad završe studije. U Irskoj je, ipak, nešto drugačije. Ograničeni su uslovi za odrađivanje pripravničkog staža, a i obrazovanje je djelimično problem.

Usklađivati sisteme na najvišem nivou

Ističući značaj angažovanja zdravstvenih radnika u ostvarivanju ciljeva SZO-a, Mina Brajović, šefica Kancelarije Svjetske zdravstvene organizacije u Crnoj Gori,  navela je da, prema raspoloživim podacima u regiji Evrope, velike vanredne okolnosti utiču  sa 86% na broj smrtnih slučajeva. Po aktuelnim trendovima, populacija evropske regije trebalo bi da se do 2020. poveća na 910 miliona, broj radno aktivnih ljudi da se smanji, a broj starijih od 85 godina starosti da poraste do 2050.

U vezi sa aktuelnim globalnim deficitom zdravstvenih radnika, Brajović je istakla da su procjene SZO-a da će i manjak ljekova do 2030. godine. iznositi 18 miliona. U cilju davanja efikasnog odgovora na navedene probleme koji su rastući u posljednjih 15-ak godina, Brajović je podsjetila na neke  od aktivnosti svoje organizacije. Od izvještaja SZO-a iz 2006. koji je pozvao na Deceniju aktivnosti, preko različitih rezolucija kojima SZO podstiče partnere, uključujući vlade, obrazovne i institucije za obuku i stručna ili profesionalna udruženja, da sarađuju tješnje i da odgovore na potrebe za ljudskim resursima u sektoru zdravstva, do  Globalne strategije o ljudskim resursima za zdravlje za period do 2030. (2016). Upravo Globalna strategija, podsjetila je Brajović, ukazuje na sve veći jaz između globalne ponude, ekonomske tražnje i potrebe za zdravstvenim radnicima. Ova neusklađenost, po njoj, ne treba da utiče na međunarodne sisteme zdravstvene mobilnosti, jer su zdravstveno i tržište rada međusobno povezani, ali važno je i političko djelovanje na najvišem nivou.

Sve zemlje bi, po Brajovićevoj, trebalo da imaju inkluzivne institucionalne mehanizme, da koordiniraju intersektorske probleme vezano za radnu snagu, da imaju posebne jedinice za ljudske resurse koji će pomoći u razvoju i implementaciji politika, da imaju regulatorne mehanizme, da promovišu bezbjednost pacijenata. Isto tako, moraju imati mehanizme akreditacije za zdravstvene institucije, registre radne snage u sektoru zdravstva, obezbijediti  obuku za ove radnike, kao i napore u smislu razmjene podataka o ljudskim resursima u oblasti zdravlja. Po preporukama Regionalnog komiteta SZO-a za Evropu iz septembra 2017. naglašen je značaj konsenzusa u sprečavanju globalne krize u pogledu radne snage, tako da države članice imaju obavezu da izrade svoje nacionalne politike za radnu snagu i da kontinuirano rešavaju probleme međunarodne migracije. Ova rezolucija, kazala je Brajović, poziva države članice da ubrzaju sve aktivnosti ka stvaranju održive radne snage u zdravstvu. − Unapređenje u ishodu obrazovanja u ovom regionu može se ostvariti samo uz održivu otpornu radnu snagu koja transformiše svoje znanje, vještine i ponašanje kako bi se rješavali postojeći i novonastali izazovi. Djelotvorno zdravstvo i zdravstvena žaštita zahtijevaju čvrste temelje, uz obuku i obrazovanje koji se pružaju radnicima u zdravstvu i kojima se rješavaju sadašnje i buduće potrebe stanovništva kojima se sprečava prenošenje bolesti. Obrazovanje,  obuka i kontinuirani razvoj moraju se kontinuirano razvijati kako bi se stvorila adekvatna radna snaga koja je osposobljena da ljudima pruži zdravstvene usluge – istakla je Brajović.

Globalni kodeks SZO-a iz 2010. Godine, koji se odnosi na međunarodni radni angažman, kao važno normativno sredstvo utvrđuje globalne principe i prakse kojima se bolje upravlja međunarodnom migracijom zdravstvenih radnika, a fokus je na jačanju zdravstvenih sistema.  U vezi sa najnovijom revizijom ovog dokumenta Brajović je pored ostalog navela da podaci o onima koji su rođeni i osposobljavani u inostranstvu daju dokaz o povećanim internacionalnim migracijama i mobilnosti zdravstvenih radnika kao i o sve većoj složenosti u obrascima takvih kretanja. Zemlje koje su nekad bile izvorišta, sada se umnogome oslanjaju na zdravstvene radnike koji su svoje obrazovanje i obuku završili u inostranstvu.

Svoje izlaganje Brajović je završila podsjećanjem na značaj proslave godišnjice rođenja Florens Najtingejl, te, s tim u vezi, i značajnu ulogu medicinskih babica i sestara u zdravstvenim sistemima. One, podsjetila je Brajović, čine oko 50% radne snage u zdravstvu. − One su jako važne. Doprinose stabilnosti ove profesije i neophodno je da se obuhvate javnim politikama. Različite zemlje u različitim zdravstvenim uslugama doživljavaju izazove vezane za neadekvatan broj medicinskih sestara, nedovoljno ulaganja u buduće generacije, što ih sprečava da ostvare svoj puni potencijal. Ako treba da rješavamo globalno zdravlje i nejednakosti, da se borimo protiv najvećih oboljenja u ovom vijeku, to je nešto što se mora promijeniti – navela je Brajović.

Zemlja transfera u druge zemlje EU

Predsjednica Ljekarske komore Slovenije dr Zdenka Čebašek Travnik predstavila je konkretne karakteristike migracionih tokova ljekara u Sloveniji. Ističući činjenicu da je sloboda kretanja jedan od temelja EU, dr Čebašek Travnik navela je da su danas migracije, makar što se tiče pružanja zdravstvene zaštite u najsiromašnijim zemljama, značajan problem. Zastupajući Ljekarsku komoru Slovenije koja broji 11.000 članova, ona je navela da u vezi sa stanjem u toj zemlji političari vole da koriste brojke OECD-a, koje ukazuju na dobru poziciju ljekara, ali Eurostat i poređenja na nivou Evrope pokazuju nezavidnu poziciju. Po broju ljekara na 1,000 stanovnika Slovenija je u rangu Irske i UK, što ukazuje na očajničku potrebu za ljekarima u ovoj zemlji.

Govoreći o tretmanu od strane zdravstvenih vlasti, dr Čebašek Travnik navela je da nadležno ministarstvo odgovara samo na pitanja medija o ovom problemu, a podaci i analize su trenutno zanemareni. − Nema zvanične statistike, objavljenih analiza, politike. Postoje samo manja istraživanja koja nijesu relevantna za Vladu – kazala je ona. Specijalisti medicine predstavljaju najtraženiji kadar. Što se tiče registra ljekara, gdje je članstvo obavezno za sve koji rade u sistemu zdravstvene zaštite u Sloveniji, brojke o migracijama moguće je sagledati samo kroz brisanje članova iz Registra. Međutim, taj sistem se nedosljedno vodi, pa upis u drugu komoru ne znači i da registrovani ljekari moraju prekinuti članstvo u Komori Slovenije. Mnogi ljekari prelaze u druge zemlje, a da nisu ni brisani iz Registra. − Tako se dešava da imamo priličan broj ljekara u drugim zemljama, a da i ne znamo da su oni tamo zato što nemamo mogućnost da uporedimo različite registre. Nemamo zakon koji bi nam to omogućio – objasnila je dr Čebašek Travnik. Ljekari koji su napustili Sloveniju posljednjih godina u najvećem su dijelu ljekari  bez specijalizacije i hirurzi.

Govoreći o nedostatku interesovanja od strane zdravstvenih vlasti Slovenije da prate migracije u domenu zdravstva, predsjednica Ljekarske komore te zemlje navela je da razlozi za to mogu biti nespremnost na priznavanje propusta u sistemu od strane vlasti, nezadovoljstvo uslovima rada kod ljekara i sl. Ukazujući na podatke istraživnja u populaciji studenata, ona je navela da više od polovine studenata iz Maribora planira da nakon studija radi u Austriji, gdje su i znatno povoljniji uslovi rada.

Ljekari koji dolaze u Sloveniju, objasnila je dr Čebašek Travnik, uglavnom potiču  iz siromašnijih zemalja. Najveći broj njih je iz Srbije i Makedonije.  Oni ovdje dobijaju specijalizacije, ali nastavljaju migraciju u druge zemlje, tako da na kraju Slovenija ima stalno isti broj ljekara. Svake godine studije u ovoj zemlji završi 3.000 studenata, a 50 njih se uopšte ne registruje u Ljekarskoj komori. Procjenjuje se da oko 400 svršenih studenata traži bolje šanse u drugim zemljama. Slovenija je, dakle, zemlja ulaska u druge zemlje EU. − Primamo sve one koji ispune uslov, a jedan od njih je i poznavanje jezika. Sva obuka, uključujući finalni ispit, je na slovenačkom. Iako imamo ERASMUS razmjenu, imamo nastavni plan na engleskom, nisu cjelokupne studije na engleskom. Ljekar iz inostranstva koji želi da uđe u slovenački zdravstveni sistem mora znati slovenački jezik – objasnila je  dr Čebašek Travnik.

Pitanje medicinskog profesionalizma ljekara rođenih u inostranstvu predstavlja novu temu u okviru migracija. Pozivajući se na rezultate njemačkog istraživanja, dr Čebašek Travnik objasnila je da mnogi ljekari imaju problema sa jezikom, kulturoloških, pa i problema sa znanjem. Ipak, kada se govori o šansama za dolazak ljekara u Sloveniju ne može se govoriti o berzi. − Živimo u EU, moramo poštovati slobodu kretanja, a Ljekarska komora Slovenije želi da bude dio rešenja, a ne da izaziva probleme – navela je uz poziv za posjetu Sloveniji dr Čebašek Travnik.

Sugestije iz diskusija

Konstruktivnom diskusijom zaključena su panel-izlaganja drugog dana Sastanka. Neophodnost unapređenja materijalnog stanja medicinskih radnika, kao i izmjene politike prijema studenata i zadržavanja u zemlji istaknuti su kao bitne mjere kontrole migracija. Brojnim primjerima, uz upoređenje uslova studiranja u Poljskoj i Izraelu, Ukrajini, Rumuniji, Turskoj, ukazano je na problem odlaska  nakon svršetka medicinskih studija. Neke zemlje primjenjuju pravnu klauzulu da nakon studija medicinski radnici ostaju određeni broj godina u toj zemlji, u suprotnom treba da plate studije. Subvencije domaćim studentima takođe mogu biti korisne u smislu zadržavanja studenata.

Pravna politika usmjerena na regulaciju umrežavanja zdravstvenih radnika u Crnoj Gori, istaknuto je dalje, strogo je kontrolisana i nije samoopredeljavajuća. Odgovarajući na zahtjev učesnika panela da autoriteti zdravstvenih vlasti budu u većoj mjeri uključeni u ovo pitanje,  Marija Stanišić, predstavnica ovog sektora, istakla je da je situacija svuda slična, te da je veoma teško uticati na migracije. Poziv na dijalog sa predstavnicima Ministarstva zdravlja i uvođenje novog modela plaćanja zdravstvenih radnika bili su neki od važnijih zahtjeva sa ovog skupa. 

[1] The Organisation for Economic Co-operation and Development

[2]http://www.oecd-ilibrary.org/deliver/fulltext?itemId=/content/publication/5571ef48-en&mimeType=freepreview&redirecturl=http://www.keepeek.com/Digital-Asset-Management/oecd/social-issues-migration-health/recent-trends-in-international-migration-of-doctors-nurses-and-medical-students_5571ef48-en&isPreview=true

Anita Đurović