Postkovid Simpozijum
Dr Balša Vujović
(adaptacija stručne prezentacije)
Multipla skleroza je hronično neurodegenerativno oboljenje koje ekskluzivno zahvata centralni nervni sistem i manifestuje se žarišnim zapaljenjima djelova centralnog nervnog sistema što se najčešće klinički prezentuje pogoršanjem. Pored žarišta i zapaljenja, postoji i jedan skriveni proces neurodegeneracije koji se kasnije protokom vremena klinički registruje kod pacijenta.
Skoro 3 miliona ljudi u svijetu ima dijagnozu multiple skleroze. Praktično 1 na 3.000 osoba ima ovo oboljenje i u zemljama sa najvećom prevalencom to ide čak do 1 : 300 stanovnika.
Tipovi multiple skleroze su: kao najčešća forma — relapsno remitentna forma, primarno progresivna i sekundarno progresivna. Podjela je sve više vještačka i sve više se priča o kontinuumu bolesti. U periodima života pacijenta dominiraju različiti vidovi aktivnosti imunološkog sistema i oštećenja koje ono izaziva. Relapsno remitentna forma manifestuje se relapsima u periodima od minimum jednog dana do mjesec dana i oni se prezentuju kliničkim pogoršanjem, odn. neurološkim deficitom. Između tih talasa imamo jasno poboljšanje kliničke slike, ali u nekim slučajevima vremenom i rezidualnog neurološkog deficita, dakle, akumulacije neurološkog deficita. Kod drugih formi od početka se javljaju progresija i gomilanje neurološkog deficita, sa ili bez relapsa.
Jako je interesantno viđenje multiple skleroze kao ledenog brijega. Praktično 8/9 tog ledenog brijega je ispod vode, a samo jedna osmina je iznad. Ono što se vidi na površini je ono što se klinički prezentuje. Registruje se relaps, ono što prijavi pacijent, a definitivno se dogodilo. Ipak, nijesmo vidjeli veći dio. Ono što se krije ispod površine su promjene koje vidimo na magnetnoj rezonanci, zatim lezije na centralnom nervnom sistemu koje se ne detektuju sadašnjim tehnikama magnetne rezonance, ubrzana atrofija mozga, nivo neurofilamenata i drugi biomarkeri oštećenja.
Kako kovid djeluje na sve ove parametre?
To je nešto što učimo u hodu i što će se vremenom pokazati. Nešto već znamo, i čini se da ćemo tek u godinama koje slijede vidjeti šta su prave posljedice kad su u pitanju pacijenti sa multiplom sklerozom.
Kada se govori o kvalitetu života ovih pacijenata naglasak je na timskom pristupu terapiji. Dio tog tima je i sam pacijent. Neki raniji nastup ljekara, pa i neurologa, bio je da on autoritativno saopštava pacijentu koju terapiju će da koristi. Pacijent skoro da nema pravo glasa.
Mi se sada zaista trudimo da čujemo pacijenta, da pitamo pacijenta, da uključimo čak i njegovu porodicu. To nam pomaže u izboru terapijskih modaliteta, dobrom tajmingu promjene terapije, da uočimo neke probleme koje ne bi uočili kada ne bi istraživali, da imamo bolji uvid u to koliko uspješno liječimo pacijenta.
Šta utiče na kvalitet života pacijenta?
Od onog što su neke karakteristike pacijenta: godište, pol, neka njegova uvjerenja, psihofizičko zdravlje, pa sve do neposrednog okruženja: odnosi u familiji, na poslu, fizičke aktivnosti, društvene okolnosti, ekonomija društva u kom se pacijent nalazi. Terapija za multiplu sklerozu je terapija koja na prvi pogled dosta košta društvo, ali na duže staze puno štedi društvo. Ukoliko rano započnete terapiju, ukoliko redukujete deficite ili ih usporite, imaćete manje invaliditeta, mnogu bolju radnu operabilnost, mnogo slobodniju zajednicu oko pacijenta, neće biti opterećena njegom pacijenta. Dobijate višestruko ekonomski, a početni ograničavajući faktor može biti dostupnost ljekova.
Mogućnost terapije ove bolesti je drastično promijenjena u posljednjih dvadesetak godina i to se i ubrzava.
S druge strane, bitno je i kako je onom ko brine o samom pacijentu. 75% onih koji brinu o pacijentu žive sa njim, čak 42% su jedini dostupni pomagači koji im pomažu u sanju anksioznosti, umora, depresije, bola u mišićima, nesanice itd.
Sve u svemu, multipla skleroza nosi brojne barijere za bolesnike, a u kovidu to dobija posebnu dimenziju. Oni su i bez kovida imali razne motorne deficite, određene psihičke i kognitivne probleme, probleme u komunikaciji sa okolinom, nisu bili dovoljno informisani, postojale su određene socijalne barijere, finansijski problemi i, naravno, stanje bolesti.
Primijetili smo za vrijeme pandemije da je postojalo i odloženo postavljanje dijagnoze i odloženo vrijeme dolaska na započinjanje terapije. Možda to nekome djeluje kao ne toliko važno jer se radi o hroničnoj bolesti, međutim, koncept liječenja multiple skleroze se drastično promijenio u tom smislu. Jako je važno da svi imamo u vidu da je vrijeme mozak. To nije samo moto, već važi za mnoge neurodegenerativne bolesti, a posebno za multiplu sklerozu.
Što ranije počnemo terapiju, bolje za pacijenta. To je redovno tako i to je činjenica. Pacijenti su, samim tim što su se kasnije javljali ljekaru i kasnije započinjali terapiju, gubili na vremenu.
Druga stavka koja je bila značajna za naše pacijente jeste upravo socijalna izolacija i restrikcija kretanja, jer se time smanjila fizička aktivnost. To je redovno imalo negativan uticaj na sve pacijente koji su imali neki motorni deficit. Isto tako, svjesni smo da u Crnoj Gori pacijenti nijesu mogli da dobiju fizikalnu terapiju. Bili smo spriječeni i da adekvatno pratimo njihovo stanje po ustaljenom protokolu, i logično, kad bi neko preležao kovid, to bi uticalo i na stanje pacijenta: imali smo i pseudorelapse, moguću indukciju bolesti, uticaj na opšte stanje pacijenta. To dodatno dobija na značaju kod ovih pacijenta.
Pacijent prezentuje i neke latentne pojave koje ne bi prezentovao u normalnim okolnostima. Kada je recimo u postkovidu on će prezentovati taj rezidualni neurološki deficit, odn. latentni. U okolnostima nametnutim pandemijom, svojski smo se trudili da ovim pacijentima bude pravovremeno pružena podrška.
(Adaptacija: Anita Đurović)
Add comment