Ne odustajati – u edukaciji

[heading size=”7”]Poznati i zdravlje: Ivan Maksimović, lice sa TV ekrana[/heading]

Slika profesora italijanskog jezika i književnosti, koja bi se, kada bi se to ticalo profesionalne kvalifikovanosti, sasvim plastično dala zamisliti: Ivan Maksimović sa školskim dnevnikom u ruci, zamišljen izgled, omiljen nastavnik… , nekako je odložila svoju realizaciju, a čini se da to ovom omiljenom i veoma popularnom novinaru ne smeta baš previše. Novinar urednik u „In” televiziji, voditelj brojnih manifestacija: muzičkih festivala, promocija, zabavnih programa, radio je u brojnim crnogorskim medi­jima: Radio-televizija Crne Gore, „Elmag” radio, Radio „Gorica”, Radio „Montena”… Kao osoba lišena megaloman­skih poduhvata, čiji je životni stil izgrađen od „malih, relativno lako ostvarljivih ciljeva”, poznao je da ako radiš ono što voliš imaš sigurnu šansu za uspjeh. Razgovarali smo sa njim o stavovima o zdravlju.

Koliko ste posvećeni brizi o očuvanju sopstvenog zdravlja? Šta je prioritetno?

Moram da priznam da baš i nisam od onih koji striktno vode računa o zdravlju, a pod tim podrazumijevam tačno deinisane termine obroka, unošenje vitamina u preporučenim količinama, neprestanu izičku aktivnost i slično… Neću da kažem da ne obraćam pažnju na sve to, već da posao ponekad ne dozvoljava da sve ide idealno. Doduše, podatak da ne pušim i ne pijem možda mi daje privilegiju da ne moram da ispoštujem sve deinicije zdravog života.

Šta biste nam rekli o današnjim uslovima bavljenja novi­narstvom, posebno o statusu mladog novinara?

Novinarstvo je specifična profesija… Mada, sve su na svoj način, ali ovo je posao bez radnog vremena, praznika, često i odmora. Današnje novinarstvo zahtijeva dosta odricanja, a to nije baš omiljeno kod mlađih gener­acija. Valjda su zato mediji, kao profesija, i manje popularni nego nekad, naročito kod muškog dijela populacije… Ipak, kad nešto radiš ne da bi bio poznat, nego zato što to voliš, onda se neke stvari doživljavaju drugačije i proživljavaju lakše.

Jedan ste od najpoznatijih novinara kada je u pitanju medijska pozornica Crne Gore. Postoji li nešto čemu posebno zahvaljujete za svoj uspjeh?

Mnogo je preduslova neophodno imati ili ispuniti da bi čovjek u nečemu bio uspješan. Kao što sam već rekao: ambicija, odricanje, ali, prije svega, najbitnije je da čovjek „pogodi” sa izborom, odnosno da je svjestan da mu nešto ide dobro, a nešto ne. Dakle, realnost u procjeni, svijest o sopstvenim vrlinama i manama… to je preduslov za bilo koji uspjeh.

Budući da ste jedna od osoba koje dobro poznaju aktuelna dešavanja u oblasti zdravstva, makar kada je crnogorsko podneblje u pitanju, možete li dati ličnu procjenu trenut­nih dešavanja na tom planu?

Moram priznati da nisam baš toliko upoznat sa situacijom u našem zdravstvu, osim u mjeri dostupnosti informacija stanovništvu koje nije iz te sfere života. Dakle, pratim obavještenja sa sugestijama koje nam stižu, poput ovog posljednjeg o preporuci da se ne konzumira voda „iz česme”, ali detaljnije, ne mogu se pohvaliti da sam vrsni poznavalac dešavanja.

Kao i svi, svjedok sam da i zdravstvo prolazi kroz neku vrstu tranzicije i da se reformiše, međutim to je proces koji ne ide uvijek previše lako, pa su i kod njih, vjerovatno, problemi neminovni. Činjenica je da su mjesta na kojima se ja „srećem sa zdravstvom” drugačija u odnosu na period mog djetinjstva, da je informatička era uzela maha, da se zakazivanjem pregleda smanjuju gužve i ubrzava proces i da se napreduje u određenoj mjeri i da se približavamo svim onim standardima koje propisuje savremeni život.

Šta, po Vama, podrazumijeva zdrav stil življenja?

U ovom vremenu predstavlja utopiju… Zdrav stil življenja podsjeća na igru „Puzzle” koja obuhvata mnogo komadića jedne velike slike, a koju najčešće nije baš lako sklopiti. Po mom mišljenju, to je vojnički život – buđenje u 6, jutarnja gimnastika, doručak, dan ispunjen fizičkom, ali i kreativnom aktivnošću, još makar 3 obroka u pravilnim intervalima, odlazak na spavanje u 22… Mada, ne poznajem mnogo ljudi koji ovako žive svoj život, uglavnom se nešto preskoči, pa se idealni ritam teško može postići…

Mjesec novembar obilježen je roze vrpcom koja simbolizuje borbu protiv HIV-a. Šta, po Vama, predstavlja segment na koji bi trebalo obratiti posebnu pažnju kada je u pitanju borba protiv ovog virusa?

Edukacija, svakako… Ni protiv čega se čovjek ne može izboriti ako to ne uradi glavom i znanjem. Nažalost, to često zna da bude problem, ne zbog manjka inteligencije, nego zbog menta-litetske neprilagođenosti i želje da prkosimo sva­kom izazovu. Svaka sredina ima svoju specifičnost, a naša bi mogla da bude da nismo baš uvijek upoznati sa svim prijetnjama iako smatramo da bismo svi najbolje vodili fudbalsku reprezentaciju, rješavali društveno- politička pitanja, liječili ljude…

Kako ocjenjujete stanje u Crnoj Gori kada je u pitanju zaraženost ovim virusom i društveno ponašanje u vezi sa njim?

Ne raspolažem baš tačnim podacima o broju zaraženih HIV virusom u Crnoj Gori, ali ne treba biti previše inteligentan da bi se ustvrdilo da koliki god da je – taj broj je svakako alarmantan. Toga bi, prije svih, morale biti svjesne mlađe gener­acije… Kao što rekoh, svakom problemu se najčešće pristupa uz princip „neće se to meni desiti”, što često zna da se obije o glavu. Informisanost, edukacija, spremnost da se zaštitom ili bilo kojim drugim metodom povede računa o tome da sopstveni život nije jedino na šta jedan čovjek utiče… načini su da se preskoči svaka prepreka, nebitno koje je vrste.

Da li mislite da je priča o zaštiti zdravlja dovoljno zastu­pljena u medijskom životu Crne Gore?

Postoje neke stvari i neke priče kojih nikad nije dovoljno. Na sreću, raznovrsni mediji, uključujući i inter­net, danas su nam dostupni, pa se na taj način čovjek može informisati o svemu. Činjenica je da postoji određeni procenat svake, pa i naše populacije, koji prilično vodi računa o zdravom stilu života i pokušava da, kroz porodicu, posao, društvo… animira ostale da se prilagode ne samo aktuelnom trenutku, već, prije svega, i sopstvenom životu i očuvanju zdravlja, a mediji su tu da potpomognu tu priču i doprinesu podizanju svijesti o značaju onog što imamo, a čega najčešće nismo svjesni.

Postoji li neki poseban cilj čije ostvarivanje ste zacrtali u nastavku svoje karijere?

Iskreno, ne postoji neki veliki cilj. Ja sam osoba čiji se život sastoji iz malih ciljeva, relativno lako ostvarljivih, i zato svaki od njih uvijek predstavlja veliku pobjedu. To je, valjda, i suština dobre priče – ne forsirati sebe na poljima gdje se ne osjećate kao svoj na svome, već se boriti sa izazovima kojima možete doći glave. Upravo to može i biti poruka za čitaoce Medicala, poput one iz Alena Forda: – Ako želiš pobijediti: prva stvar koju ne smiješ ućiniti je – ne smiješ izgubiti… A to „izgubiti”, u stvari znači „lako odustati”.