Kao najmanja i najsiromašnija republika bivše Jugoslavije, koja je uistinu i ekonomiji i kulturi velike države najmanje doprinosila, Crna Gora je oduvijek na neki način bila žrtva centralizovane kulturne politike. Zato nije ni čudo što danas kada je u pitanju kinematografija i servisi za kinematografiju, nema mnogo u zaostavštini, i što su se za filmsku produkciju, a naročito postprodukciju, morali do skora tražiti drugi prostori. Ogroman jaz u filmskoj produkciji, koji je u Crnoj Gori trajao punih 15 i više godina, ostavio je prazan prostor, mnoštvo problema, nepostojanje institucija, filmskih fondova, nepostojanje nacionalne kinematografije. Prostor koji ponovo mora kreirati sopstveni filmski identitet, produkcijsku, distributersku i bioskopsku mrežu.
Smatram da bi sređena, odgovorna organizaciona struktura koja bi se bavila promocijom teritorije Crne Gore, kao i promocijom njenih stvaralaca, uslužnih djelatnosti i servisa, koja bi imala i ulogu informativnog centra i nudila usluge povezivanja sa državnim strukturama, ugostiteljskim objektima, profesionalcima i mnogim neophodnim organizacijama, u dobroj mjeri, naravno uz pomoć promišljenijih zakona državne kulturne politike, uspjela da sredi trenutni haos i čak podstakne osavremenjivanje servisa za filmsku produkciju i postprodukciju, kao i da privuče značajna ekonomska sredstva koja bi se dala uložiti u intenziviranje nacionalne filmske proizvodnje. Ovakve strukture u svijetu zovu se Film Commissions, a nadam se i da će Crna Gora shvatiti, prihvatiti i osnovati ovakvu organizaciju, kao i uspjeti da postane član svjetske mreže Film Commission-a.
Živite na relaciji Cetinje-Torino. Kako doživljavate taj spoj?
Rekla bih da ste nekim čudom otkrili moju želju! Taj me spoj mami kao ništa do sada. Ali od prije nešto više od mjesec dana ponovo sam u Crnoj Gori, nakon završenih master studija iz oblasti kinematografske i televizijske produkcije i krosmedijalnih komunikacija. Kako je Cetinje moje tako je sada i Torino grad koji osjećam kao svoj i već sam u pripremama nekih manjih projekata koje ću nadam se od septembra realizovati u mom dragom pijemontu.
Korijeni me vuku, a Evropa mami! Eto tako bih ja okarakterisala spoj koji bi unio najbolju ravnotežu u moj život!
Što nazivate zdravim stilom življenja?
Hraniti dušu zdravim mislima i radosnim trenucima, njegovati tijelo zdravom hranom i fizičkom aktivnošću. Raditi puno, odmarati se dovoljno i ne propuštati ni jednu priliku za putovanje. Imati mjeru u svemu!
Što mislite o rekreativnom bavljenju sportom? Imate li svoj sport?
Ne znam da li bih sa viškom svoje energije mogla opstati bez fizičke aktivnosti. Iako se nikada nisam bavila sportom, osim rekreativno, on je postao moja potreba… Obožavam jutarnji džoging u parku, oprobala sam se u gotovo svim aerobik vještinama, u Italiji sam otkrila i neke nove zanimljive načine rekreacije kao „bar au sol”, odlazila na bazen i klizanje… Za mene je rekreacija kroz sport način njegovanja mentalnog i fizičkog zdravlja, a ne samo način kojim se može doći do dobrog izgleda.
Omiljena kuhinja? Mediteranska?
Da, kako ste znali? Mediteranska kuhinja daje mi energiju. Bez voća i povrća kao osnove te kuhinje ne mogu da zamislim svoju ishranu. Vegan sam i smatram da meso i mesne prerađevine štete ljudskom organizmu … Ali opet, nisam pristalica bilo kakvog radikalnog stava po pitanju ishrane. Svako ko osluškuje svoj organizam znaće šta mu najviše prija.
Što biste savjetovali mladim početnicima na daskama koje život znače?
Da budu ono što jesu, da rade na sebi i da sačuvaju svoju osobenost, njeguju svoje biće ljubavlju, strpljenjem i nadom, jer je posao u koji ulaze izuzetno težak i neizvjestan, ali i da pruža trenutke koje, sigurna sam, ni jedan drugi ne može ponuditi. Usponi i padovi sastavni su dio ove profesije! I da zato moraju vjerovati u sebe, u svoj dar i hrabro prihvatati izazove. Kako u sportu jedna pobjeda sama po sebi ne znači ništa, tako ni jedna nedobijena uloga ne znači propast! Divan je to dar koji se mora njegovati kako bi trajao!
U kojoj mjeri pozorišne daske zaista mogu da postanu ono što život znači?
Ima kod Cehova, Astrovkaže: „Kada čovjek po mračnoj noći ide kroz šumu, ako iz daljine svjetluca svjetlost, on ne osjeća ni zamor ni mrak ni bodljikave grane koje ga šibaju.” Eto, pozorište je taj tračak svjetlosti koji se negdje naslućuje. Jedan mali tračak zbog kojeg ljudi dolaze u pozorište. Tračak nade… žeđ za nečim što je drugačije, žeđ za bjekstvom od stvarnosti. Mislim da se preko pozorišta i publika i glumci lakše mire sa stvarnošću.
Pozorište je vremenom dobilo značenje nekog prozora koji otvara ljudima oči u neka nebesa, u svijet mašte, u nešto gdje je sve moguće, gdje je sve dozvoljeno, gdje su stvari čarobno lijepe… Tako valjda svi mi zamišljamo srećan život!
Poruka čitaocima Medikala.
Najbolje poruke oduvijek su u knjigama. Zato, ne ja, nego Meša Selimović: „Ne vjerujem da u životu ima samo pobjeda i poraza. Vjerujem da postoji i slušanje i gledanje i riječ i ljubav, i običan život! I da to mnogo zavisi od nas samih!”
Zato… Živjeli i zdravi mi bili!
Add comment