Epilepsija (u narodnom jeziku „padavica”) je prastara bolest koja prati čovjeka od njegovog postanka. I dan danas, takođe. Sama riječ „epilepsija” je grčkog porijekla i znači „šče-pati”, „iznenada zgrabiti”. Ovo je hronična bolest koju karakteriše poremećaj funkcije mozga. Manifestuje se iznenadnim, spontanim, ponavljajućim napadima usled nekontrolisanih, prekomjernih i nenormalnih aktivnosti moždanih ćelija. Ti epileptični napadi najčešće su u vidu konvulzija (grčeva), poremećaja svijesti, senzornih (čulnih) i emocionalnih funkcija.
Uzroci nastanka epilepsije su različiti. Pored idiopatske, može biti nasledna, dok kao sekundarna bolest nastaje poslije povrede mozga, infekcije, tumora, moždanog udara. Učestalost je 5-10 oboljelih na 1.000 stanovnika. Najčešće se javlja u djetinjstvu i poslije 65. godine, mada se može javiti u bilo kom uzrastu. Nešto je češća kod muškaraca nego kod žena.
Još su stari francuski psihijatri dva karakteristična epileptična stanja – napada, nazvali „petit mal” – mali napad (mala bolest) i „grand mal” – veliki napad (velika bolest).
Mali epileptični napad (petit mal) najčešće se javlja u prvoj deceniji života, uglavnom krajem, i obično prestaje za vrijeme puberteta. Simptomi napada su nagli, kratkotrajni, obično djelimični, gubitak svijesti, potpuna odsutnost u toku čitavog napada, oči okrenute malo naviše s pogledom kao da se bolesnik zagledao u jednu tačku. Pacijent ostaje u položaju u kojem je bio neposredno prije napada. Osoba nije svjesna događaja koji se odigrao. Napadi traju nekoliko sekundi, najviše 15-20. U toku dana može ih biti i više. Poslije prestanka napada bolesnik se osjeća dobro.
Veliki epileptični napad (grand mal) izuzetno je dramatično stanje bolesti. Tipični napad zna da počne s kratkotrajnim predznacima i s predosjećajem: promjena raspoloženja, bol u mišićima, hladnoća, poseban ukus u ustima, kao i karakterističnim osjećajem prijatnog vazduha. Zbog ovoga je to specifično stanje u psihijatriji nazvano „aura” („aura” na grčkom jeziku znači vjetrić, prijatan povjetarac). Osjećaj aure sjajno je opisao slavni ruski književnik Fjodor Mihajlovič Dostojevski, riječima:
Vi, zdravi ljudi, ne možete ni predstaviti sebi blaženstvo koje mi, epileptičari, osjećamo u trenutku pred napad.
A u romanu „IDIOT”, riječima kneza Miškina, Dostoje-vski opisuje lični doživljaj epileptičnog stanja:
On razmišljaše, između ostalog, o tome da je u njegovom epileptičnom stanju postojao jedan stupanj, već skoro pred samim napadom, kad bi usred neke tuge, duševnog mraka, pritiska, njegov mozak u trenucima, najednom čisto planuo, pa bi se neobično naprezala sva njegova životna snaga
Pomenimo i to da su od ove, kako su je u antičkoj medicini nazivali – „svete bolesti” i „natprirodnog fenomena”, bolovali Sokrat, Šopen, Van Gog i dr.
Simptomi velikog napada jesu iznenadni gubitak svijesti, kočenje i grčenje mišića cijelog tijela, cijanotična (plava) boja lica, poluotvorene oči, ukočene, djelimično otvorene vilice, nakon čega slijedi stezanje vilica, kada dolazi do ugriza jezika, pojava pjene na ustima, katkad i pojava krika zbog grča mišića grkljana, i ne-kontrolisano mokrenje. Nakon postepenog prestanka simptoma, nastupi kraći ili duži period pospanosti ili konfuzija koja može trajati od nekoliko minuta do nekoliko časova. U terapiji epilepsije koriste se medikamenti (antiepileptici). U određenim situacijama dolazi u obzir i hirurška intervencija.
Epileptični bolesnici su pacijenti rizika u stomatologiji. Kao i u svim slučajevima, a posebno ovim koji se odnose na rizičnu grupaciju, stomatolog mora da pokaže naročito strpljenje i posebnu pažnju. Uz to, kod epileptičara i dodatnu spremnost da u svakom momentu odgovarajuće reaguje, jer su napadi, iznenadni, trenutni i dramatični.
Add comment