Prehospitalno zbrinjavanje bolesnika sa akutnim i ishemijskim moždanim udarom

0
381

prehospitalAkutni ishemijski moždani udar (AIMU) definiše se kao fokalni ili globalni poremećaj moždane funkcije koji naglo nastaje, a posljedica je poremećaja moždane cirkulacije ili stanja u kome protok krvi nije dovoljan da zadovolji metaboličke potrebe neurona za kiseonikom i glukozom.

Tranzitorni ishemijski atak (TIA) prolazna je epizoda neurološke disfunkcije, uzrokovana fokalnom ishemijom mozga, kičmene moždine ili retine, bez akutnog infarkta u trajanju do 60 min.

Osnovni cilj u liječenju AIMU-a jeste da se smanji akutno (ishemijsko) oštećenje mozga i da se obezbijedi maksimalni oporavak bolesnika. Ovakav pristup podrazumijeva da se AIMU liječi po prvom stepenu hitnosti, a faktor vrijeme je najvažniji element uspješnosti tretmana. Efikasnost liječenja AIMU-a zavisi od prepoznavanja moždanog udara kao urgentnog stanja, istog stepena hitnosti kao i infarkt miokarda ili trauma. Svijest o hitnosti u liječenju AIMU-a treba da postoji kako u populaciji tako i kod medicinskog osoblja.

Lanac hitnog zbrinjavanja bolesnika sa AIMU-om obuhvata sljedeće korake:

2. Hitno kontaktiranje službe hitne medicinske pomoći

3. Prioritet transporta bolesnika sa obavještavanjem bolnice u koju se bolesnik transportuje o dolasku potencijalnog kandidata za primjenu trombolitičke terapije

4. Adekvatna hitna trijaža ovakvih bolesnika pri pristi­zanju u bolnicu.

Prehospitalna faza liječenja AIMU-a definisana je kao interval između pojave prvih simptoma i znakova moždanog udara i prijema u bolnicu

Preporuke za transport i prijem bolesnika sa AIMU-om:

1. Brzo prepoznavanje i reakcije na pojavu simptoma AIMU i TIA

1. Preporučuje se hitno obraćanje službi hitne pomoći.

2. Preporučuje se prioritet transporta sa najavom dolaska  bolesnika u odgovarajuću bolnicu.

3. Preporučuje se da bolesnici za koje se sumnja da su doživjeli AIMU budu prevezeni u zdravstvenu ustanovu koja treba da obezbijedi rano liječenje.

4. Preporučuje se da dispečeri i osoblje hitne pomoći budu obučeni da prepoznaju AIMU.

5. Preporučuje se hitna trijaža, klinička, laboratorijska i neurovizuelizaciona procjena, tačna dijagnoza i terapijska odluka, kao i primjena odgovarajućeg liječenja u bolnici koja prima bolesnika.

6. Preporučuje se da bolesnici sa mogućim TIA budu hospitalizovani u jedinicama za moždani udar (JMU) ili medicinskim centrima koji mogu da obezbijede evaluaciju i dalje liječenje. Služba hitne medicinske pomoći trebalo bi da posjeduje validni algoritam za prepoznavanje simp­toma AIMU-a kod bolesnika, i to još tokom primljenog telefonskog poziva.

Jedan od uslova za uspješan ishod jeste postojanje dobro organizovane prehospitalne faze liječenja. Glavni cilj je da organizacija službe hitne medicinske pomoći bude takva da se period vremena između nastanka moždanog udara i primjene trombolitičke terapije svede na minimum. 

Sumnja na AIMU postoji kada se dobiju podaci o naglom nastanku jednog od simptoma i znakova:

– Paraliza (hemiplegija/pareza, atrau-matska tetrapareza, pareza mimične muskula­ture, podatak da su se „iskrivila usta”)

– Smetnje vida (duple slike, smetnje u jednoj polovini vidnog polja)

– Otežan govor

– Otežan hod

– Nagla pojava izraženo jake glavobolje po prvi put u životu

– Utrnulost jedne polovine tijela

– Naglo nastala vrtoglavica

– Pojava poremećaja stanja svijesti.

Ključna pitanja koja ljekar hitne pomoći treba da postavi u slučaju sumnje na AIMU su: Da li je bolesnik budan? Da li je utrnula/oslabila/oduzela se jedna polovina tijela? Da li postoji poremećaj govora? (Da li nerazgovjetno priča? Da li je u potpunosti prestao da govori? Da li ne razumije šta mu ljudi govore? Da li ima poteškoća u pronalaženju riječi?) Da li ima smetnje vida? (Da li ima duple slike?

Da li ima smetnje u polovini vidnog polja?) Da li je nestabilan pri hodu, da li se tetura, zanosi pri hodu? Da li ima vrtoglavicu? Da li ima smetnje gutanja? Kada su tegobe nastale? Da li su nastale naglo ili postepeno? Da li je ranije imao ovakve tegobe? U kojoj mjeri je bio pokretan i obavljao dnevne aktivnosti do pojave sadašnjih simptoma?

 

Piše: dr Branka Gogić