Prvi internista-hematolog u Bijelom Polju – Dr Mihailo Laković (1914-1958)

0
276

U Zborniku radova iz crnogorskog saniteta, Cetinje, 1998. godine, primarijus dr sc. Božidar Raspopović piše da je Interno odjeljenje u Bijelom Polju „počelo sa radom šezdesetih godina. Osnivač i prvi šef internog odjeljenja bio je dr Mihailo Laković, hematolog. Zatim su na odjeljenju radili dr Branko Šutilović, dr Marko Jovančević, dr sci Obrad Jušković, dr Milanka Popović, dr Zeko Međedović, dr Dragoljub Milić. Na ovom odje­ljenju radio je poznati ljekar i prvi dr medicinskih nauka u Crnoj Gori dr Božo Vuković!’

Dr Mihailo Laković, i kada je bio teško bolestan, želio je da posljednjim snagama pomogne bolesniku. Jednog dana, čovjek na konju dovede bolesnu ženu. Supruga doktora Mihaila kaže čovjeku da je on bolestan i da ne može ustati da pregleda bolesnicu. Kada je doktor saznao da je bolesnik vraćen, rekao je ženi: „Trči za njom i vrati je.” To je bio primjer fine ljekarske etike. Zbog takvih njegovih postupaka zadugo se u Bijelom Polju zadržalo sjećanje na dobrog, humanog ljekara – doktora Lakovića.

Pretpostavlja se da je za vrijeme specijalizacije, sam otkrio svoju bolest, leukemiju, pa je zbog toga izučavao i hema­tologiju, nauku o bolesti krvi. U ono vrijeme nije bilo efikasnijih ljekova za liječenje, kao što je to slučaj u današnje vrijeme kada se leukemija uspješno liječi i kada se primjenjuje transplantacija koštane srži.

LAKOVIĆI SA MEDUNA – KUČI

Dr Mihailo rođen je u selu Klikovače, kraj Spuža, nado­mak Podgorice. Lakovići su 1886. godine dobili imanje na granici prema Spužu, na kojem je ranije boravila turska vojska. Spuž je bio opasan i ulazilo se samo na jedna vrata, Acka. Pored imanja Lakovića, posjed je dobio i Marko Miljanov, ali na njemu nije živio. Prodao ga je Katnićima.

Da je dr Mihailo pripadao ratničkoj porodici, svjedoči podatak o tome da je njegova sestra bila Đurđa, majka Veljka Milatovića, strijeljana, zajedno su njenim suprugom Milosavom Milatovićem, od strane okupatora, na Farmacima kod Podgorice.

Mihailo je kao student pripadao komunističkim pokre­tima, zbog čega je hapšen i gonjen na prisilne radove. Medicinske studije završio je 1937. godine. Jedno vrijeme službovao je u Karlo­vcu, a zatim tamo gdje je bilo najpotrebnije, u Plavu i Gusinju. Aktivno je učestvovao u organizovanju ustanka u Bjelopavlićima, a tamo je učestvovao u redovima Narodnooslobodilačke vojske. Iz Armije je demobilisan kao major, 1949. godine. Poslije rata jedno vrijeme bio je upravnik bolnice u Nikšiću, a zatim upravnik Vojne bolnice u Podgorici. Iz Podgorice je upućen na specijal­izaciju iz Interne medicine, sa obavezom da se kasnije vrati u Crnu Goru, da oduži dug. Specijalizaciju je završio 1957. godine i pošao u Bijelo Polje, gdje je formirao Interno odjeljenje. U Bijelom Polju ostao je do kraja života. Sahranjen je na Groblju velikana u Beogradu.

Bliski rođak dr Mihaila bio je Mitar Laković, rođen 1913. godine na Bardanjolu, kada je Crna Gora objavila rat Turskoj, a kralj Nikola pozvao ljekare iz evropskih zemalja da dođu u Crnu Goru da liječe ranjenike. Iz Češke je tada stigla ekipa od 7 ljekara i 31-og člana ostalog osoblja. Češki ljekari bili su svjedoci grozote rata. O tome govore fotograije koje su tada napravili.

Fotografija ranjenog Lakovića ugledala je svijet kao dopisna karta. Publicisti je ovako tumače: „Doktor uzeo gvozdenu šipku, dugačku kao pola moskovke, i provrzao mu je putem kojim je prošlo tursko zrno.” Druga opaska glasi: „Bila su dvojica ljekara, Čeha, na Cetinju koji su mu vršili gvozdenu dre­nažu i gvozdenom šipkom izvadili tane’ Suština je u sljedećem. Ljekari su, poslije dužeg vremena od ranjavanja, vješto prikazali mjesto ulazne i izlazne rane i pravac metka koji je pogodio ranjenika. Pretpostavlja se da je metak prošao samo kroz desnu stranu grudnog koša, a ne, kako se laički tvrdi, da ga je zrno „zgodilo ispod lijevog pazuha, a izdušilo mu na desna vita rebra”.

 

Piše: doc. dr med. sc. Bozo Vuković