Zašto je (samo)kontrola prvi i najvažniji korak?
Svaki čovjek je sam gospodar svoje sudbine i kovač svoje sreće. Zato je i samopregled svakako i prvi i najvažniji korak u sprečavanju i ranom otkrivanju bolesti. Samopregled bi trebalo da radi svaka žena od svoje dvadesete godine. Za to je dovoljno sebi posvetiti desetak minuta jednom u mjesec dana. Kod žena koje imaju menstrualne cikluse, najbolje je pregled uraditi 5. do 10. dana ciklusa, a kod žena u menopauzi jednog, sa samim sobom „dogovorenog” datuma u mjesecu. Pregled se obavlja jagodicama a ne vrhovima prstiju, kružnim pokretima u smjeru kazaljke na satu, od periferije prema centru dojke (uz obavezni pregled bradavice), prvo u stojećem a zatim u ležećem položaju. Desna dojka se pregleda lijevom a lijeva desnom rukom. Nije realno očekivati da žena sama postavi sebi dijagnozu, jer tu i kod iskusnih stručnjaka često postoje brojne dileme, ali je sasvim dovoljno i realno da žena uoči da postoji nešto čega ranije nije bilo. Ova spoznaja,”dijagnoza samopregleda” će je odvesti na pravo mjesto gdje će se postaviti konačna dijagnoza. Samopregledom žena može postaviti sebi pitanje ili sumnju, ali nikako ne može i ne treba sama donositi zaključak.
Kako da naučimo samokontrolu grudi i prepoznamo rane simptome?
Samopregled je jednostavan toliko da ga može primijeniti svaka žena. Ono što treba zapaziti jesu: izrazita asimetrija dojki, promjene u boji i reljefu kože (crvenilo, nabranost – kao kora od narandže), jače izraženi krvni sudovi kože, ispupčenja i zadebljanja u njoj, zaravnjenost ili uvlačenje bradavice, iscjedak na mamili, prisustvo zadebljanja i čvorova u dojkama, uvećenje limfnih žlijezda u pazušnim jamama… Samopregled je najlakše naučiti uz preporuku stručnog lica koje ga demonstrira, ili uz flajere koji na veoma pristupačan način pokazuju kako se pregled radi, a dostupni su na mnogim mjestima: dijele se u toku akcija „ružičastog oktobra” i sličnih događaja a mogu se naći i na internetu.
Koliko su današnje terapije komforne i koliko je kvalitet živjjenja njen sastavni dio?
Liječenje dokazanog raka dojke je dug, težak i neizvjestan put. Najteži je sam početak. Većina žena kaže da im je hemioterapija najteži dio tretmana; ja sam potpuno uvjerena da je najteži dio cijele priče sama dijagnoza. Saopštiti i objasniti dijagnozu, prognozu, tok liječenja, željene i neželjene učinka liječenja na kraće ali i na duže staze… Nedostatak kvalifikovanog kliničkog psihologa u ovom trenutku je ono što čini veliki dodatni problem, kako ljekaru tako i pacijentu. Dobar psihološki pristup ima potpuno jednak značaj za uspješno liječenje kao i mjere hirurgije, zračne, medikamentozne terapije i rehabilitacije. Rehabilitacija se ne odnosi samo na fizički oporavak nago i na porodičnu, socijalnu i profesionalnu rehabilitaciju. Prihvatanje bolesti, kako od strane pojedinca tako i od cijelog društva, kao činjenice da je bolest svačija – nečija juče, nečija danas, nečija sjutra, mora biti zlatno načelo za sve nas. Savremena terapija karcinoma dojke obuhvata razne oblike i obime hirurških intervencija, zračnu terapiju same dojke i najčešće pripadajućih regija limfnog odvoda i primjenu onkofarmaka. Tretman se za svakog pacijenta kreira u skaldu sa važećim protokolima, ali je individualno prilagođen svakom pojedincu, potrebama njegovog oboljenja i uslovima za sprovođenje liječenja. Hronologija i raspored liječenja je različit, plod je odluke konzilijarnog tima i uvijek ima multidisci-plinaran karakter. Psiholog, socijalni radnik, fizijatar i specijalista za terapiju bola bi uz hirurga, raditerapute, onkologa i patologa morali bi biti redovni članovi tima. Operacije kao i zračenje mogu dovesti do stvaranja ožiljnog tkiva koje posljedično može prouzrokovati otok ruke na operisanoj strani u manjoj ili većoj mjeri. Klasični citostatici prouzrokuju pojavu mučnine, povraćanja, opadanja kose, zamora… Cilj ljekara i pacijenta je uvijek isti i zajdnički: doći do najboljeg rešenja i ishoda. Kada je hemioterapija u pitanju, subjektivna intolerancija ljekova koju zapaža sam pacijrnt je ljekaru manje značajna nego moguće dejstvo lijeka na krvnu sliku, srce, vitalne organe, prouzrokovanje alergija, neuroloških deficita… Savremeni onkofarmaci („target” terapije, hormoni, bisfosfonati) imaju minimalna neželjena dejstva, te je njihova primjena bolesniku mnogo prihvatljivija, a kvalitet života pacijenta u toku njihove primjene je mnogo bolji.
Da li ste u svojoj porodici ili krugu bliskih prijatelja imali iskustvo karcinoma dojke? Koliko je podrška porodice i prijatelja važna?
Ne postoji porodica koja nije imala, nema ili neće imati iskustvo sa ovim oboljenjem u svom krilu. Naravno da je i krug mojih bliskih prijatelja sadržavao ovakvo iskustvo. Inače, ja često imam običaj reći da „svi moji prijatelji, srećom, nisu istovremeno i moji pacijenti”, ali da su zato, s druge strane, svi moji pacijenti moji najveći prijatelji. Podrška prijatelja i porodice je od neiopisive važnosti u ovakvim situacijama. Koliko zvuči trivijalno toliko je i istinito. Oboljelom je potrebno saosjećanje, ali ne sažaljenje. To nikako! Razumijevanje, „tehnička” podrška, druženje, osjećaj sigurnosti, pripadnost porodičnoj i društvenoj zajednici u punom i pravom smislu te riječi je dragocjeno za liječenje i izlječenje. Nevladine organizacije i udruženja koja su uključena u ovu materiju su od najvećeg značaja. Imam utisak da ova činjenica iz dana u dan biva sve više prepoznata i dobija puni i pravi podsticaj za svoj dalji rad.
Jesu li trenutne mogućnosti za liječenje u Crnoj Gori dovo|jne za uspješno izlječenje, i šta je potrebno da se ti uslovi učine boljim?
Mora se priznati da smo mi Balkanci najčešće veoma zadovoljni sami sobom u svakom smislu te riječi. To nije ništa loše, jednostavno, to je nama svima poznata činjenica. Tako bi se možda (naravno pogrešno) moglo protumačiti i shvatiti ako kažem da je onkologija u Crnoj Gori danas u potpunosti spremna i sposobna da na odgovarajući način liječi žene oboljele od karcinoma dojke. Vjerujte, istina je ako kažem da su hirurzi, radioterapeuti, patolozi i onkolozi, koji se bave ovom problematikom, u potpunosti voljni i sposobni da uspješno liječe pacijentjkinje oboljele od raka dojke. Ja zapravo i ne poznajem žene koje su zbog nezadovoljstva liječenjem, napustile onkologiju u Crnoj Gori. Znam samo one koje su prije započinjanja bilo kakvog tretmana povjerenje poklonile nekom drugom onkološkom centru i okruženju, dakle bez ikakve spoznaje o mogućnostima, znanju i načinu rada naših onkoloških timova. Svkako da mi ne pada na pamet da kažem da smo savršeni, jer takvo nešto ne postoji. Ipak, veliki je izazov težiti savršenstvu i graditi sebe kao sve boljeg i boljeg člana tima onkološke zajednice. Fond zdravstva Crne Gore, uprkos više nego skromnim materijalnim mogućnostima, u državi daje značajan doprinos i drži otvorena sva vrata za registraciju i stavljanje na liste i pozitivne liste praktično svih ljekova koji danas u svijetu postoje za što uspješnije liječenje raka dojke.
Da li možete podijeliti neki savjet sa našim čitaocima?
U toku svoga tridesetogodišnjeg rada imala sam bezbroj kontakata sa ženama oboljelim od raka dojke na relaciji: Sarajevo-Pariz-Beograd-Podgorica… Neke od oboljelih su dijagnostikovane u odmaklom stadijumu bolesti i živjele su tek nekoliko mjeseci; druge žene su imale bolest u ranom stadijumu i žive su, uz dobar kvalitet života u svojoj porodici i okruženju i danas, četvrt vijeka i duže nakon primarne dijagnoze. Bolest je ista, ali nije i pojedinac koji je nosi. Ne postoje neizlječive bolesti. Postoje samo neizlječivi pojedinci. Dobar duh, podrška porodice, društva, šire zajednice i institucija NVO, uz blagovremenu dijagnozu i primjenu savremenih metoda liječenja, garancija su maksimalno uspješnog liječenja žene oboljele od karcinoma dojke. Ipak, najbolji lijek je prevencija: ispravna, dobra, blagovremena informacija o bolesti dobijena sa pravog izvora, sprovođenje mjera primarne i sekundarne prevencije, oslobađenje od straha koji je mehanizam koji ničem dobrom ne služi u ovom slučaju. Ne postoji žena koja nema podsvjesni ili svjesni strah od ove bolesti. Na sreću, jedva trećina od svih promjena otkrivenih u grudima žena je maligne prirode. Ova činjenica pak ne predstavlja veliku utjehu za onu trećinu za koju se dokaže da su zaista oboljeli. Za sebe i svoju porodicu oni su prvi, jedini, najvažniji i njihov život nema kopije, klona niti reprize. Imajući u vidu ove svevremene i svepoznate životne činjenice, učinimo nešto za sebe: naučimo kako da spriječimo bolest. Meša Selimović se u jednom od svojih djela zapitao: “Ako zahvatimo lavor vode iz mora da li je i ta voda u lavoru more?” Naravno da jeste. Ako svaka od nas zahvati iz mora svoj lavor vode, oni će zajedno napraviti veliko more zdravlja, sreće, mira i blagostanja, za nas, naše porodice i najširu drušvenu zajednicu.
Razgovor prirpedila: Prava Priča Studio Marekting
Add comment