U gojaznosti unos šećera podstiče nagomilavanje masti, a sve to može dovesti do pojave dijabetesa, oboljenja krvnih sudova, srca, bubrega i drugih organa. Unos većih količina šećer a i šećernih koncentrata može da uzrokuje povećanje triglicerida u krvi. Šećer u kombinaciji sa masnom hranom dovodi do povećanja nivoa holesterola u krvi.
Želju za šećerom može da poveća:
1. Konzumiranje namirnica koje sadrže šećer stvara stalnu želju, pri čemu se količina povećava (osjećaj da se ne možemo zaustaviti).
2. Haotična i neredovna ishrana.
3. Nemogućnost da se nosimo sa spoljašnjim stresom.
4. Rješavanje frustracija i problema jedenjem.
5. Nedovoljno bjelančevina u ishrani.
6. Previše soli u ishrani i namirnica životinjskog porijekla. Zbog svega navedenog, unos šećera mora biti strogo kontrolisan, kako kod zdravih osoba, tako i kod dijabetičara ili osoba koje su gojazne. Kontrola unosa šećera preporuka je kompletnoj populaciji od strane svih zdravstvenih radnika, da bi se na vrijeme suprimirale neke bolesti, kao i obezbijedio boljitak kod već postojećih. Nivo unosa šećera postiže se praćenjem glikemisjkog indeksa .Glikemijski indeks (slatki indeks) predstavlja brzinu kojom raste nivo šećera u krvi poslije uzimanja iste količine određene vrste hrane. Glikemijski indeks određuje vrsta šećera, količina dijetalnih vlakana u hrani koja se konzumira i način pripreme te hrane. Što su šećeri u hrani prostiji (glukoza, saharoza) brže dižu nivo šećera u krvi. Izuzetak predstavlja frukotoza koja, iako spada u red prostih šećera, sporije diže nivo šećera u krvi. Dijabetičari treba da izbjegavaju koncentrovane šećere (med, industrijski sokovi, bijeli šećer, torte , kolači ), jer je glikemijski indeks glukoze 100, bijelog šećera 68, dok je kod fruktoze svega 23. Što je veći glikemijski indeks hrane, brže se povećava i nivo šećera u krvi. Zato je najvažnije poznavati glikemijske indekse hrane, sastav, njihove kalorijske vrijednosti, količinu dijetalnih vlakana, kako bi se mogle napravite dobre kombinacije hrane. Npr. potrebno je napraviti kombinaciju hrane velikog glikemijskog indeksa sa hranom malog glikemijskog indeksa, a dobra je i kombinacija hrane sa velikim glikemijskim indeksom i povrća, koje je jako bogato dijetalnim vlaknima.
Prema preporukama WHO-a (Svjetska zdravstvena organizacija) dnevni unos šećera i šećernih koncentrata treba d a bude svega 6 %, ukupne ishrane. Smanjiti potrošnju prostih, rafinisanih ugljenih hidrata (bijeli šećer). Po mogućnosti, potpuno ih treba izbaciti. Trebalo bi, dakle, obilno koristiti i na taj način uzeti samo prirodan šećer:
• Žitarice (pšenica, ječam, ovas, raž, kukuruz, pirinač, proso) osnovni su izvori složenih ugljenih hidrata (skrob). Na osnovu mišljenja Svjetske zdravstvene organizacije, upotreba žitarica (posebno ovsa) ima blagotvorno dejstvo kad su u pitanju dijabetes i ostali metabolički poremećaji. Žitarice smanjuju rizik od dobijanja raka. Najveći procenat energije trebalo bi da potiče od njih. Integralne žitarice posjeduju i klicu (bogatu vitaminima B i E i esencijalnim amino-kisjelinama) i opnu zrna ili mekinje (bogate biljnim vlaknima).
• Krtolasto povrće (krompir, slatki krompir) i mahunarke bogati su složenim ugljenim hidratima (skrob) i takođe predstavljaju značajan izvor proteina velike biološke vrijednosti.
Tradicionalna zapadna ishrana zasnovana na mesu, mlijeku i mliječnim proizvodima, u biljnim vlaknima (3-10 grama dnevno). Međutim, režim ishrane čiju osnovu čine žitarice, povrće, mahunarke i voće, obezbjeđuje neophodne dnevne količine biljnih vlakana.
Upotrebu šećera, torti, bombona, slatkih pića trebalo bi što više smanjiti. Upotreba bijelog šećera obezbjeđuje nam energiju, ali nema nikakvu hranljivu vrednost. Donosi nam kalorije, ali ne i vitamine i minerale. Prema tome, bijeli šećer nas osiromašuje za te supstance. Međutim, smeđi šećer i med (prirodni proizvod), a posebno voćni šećer (fruktoza) sadrže vitamine i minerale koji omogućuju da ih organizam potpuno iskoristi.
Često su u upotrebi i vještački zaslađivači, o čijoj se „štetnosti” još uvijek polemiše. Saharin i aspartam najčešće su korišćeni vještački zaslađivači, koji ne sadrže kalorije. Saharin ima čak 300 puta jači ukus u odnosu na običan šećer, dok je aspartam manje sladak, ali i dalje od 160-220 puta više u odnosu na klasičan šećer.
Ipak, polemika o štetnosti pojedinih vještačkih zaslađivača koji se nalaze u mnogim proizvodima, poput aspartama, dospjela je i do poslanika Evropskog parlamenta. Nekoliko poslanika zatražilo je novu procjenu bezbjednosti aspartama, pa će studija koja je bila zakazana za 2020. godinu očigledno biti ubrzana. Šta je razlog za sumnju u bezbjednost ovog zaslađivača koji se nalazi u pojedinim žvakama, bezalkoholnim pićima, dijetetskim proizvodima, vitaminskim tabletama… To što je nekoliko studija pokazalo da njegova konzumacija nosi određene rizike, a prošlogodišnje istraživanje sprovedeno u Danskoj dovelo je u vezu dijetetske napitke u kojima se koristi aspartam sa prevremenim porođajima, dok su druge nagovijestile moguću vezu sa dobijanjem raka. Kako tvrde aktivisti za zaštitu zdravlja pod čijim pritiskom je inicijativa i dospela u Evropski parlament, aspartam izaziva zabrinutost zato što sadrži metanol koji se u tijelu razlaže u dva nervna toksina – formaldehid i mravlju kisjelinu, dok je nešto ranije italijanska fondacija Ramacini objavila istraživanje koje sugeriše da aspartam izaziva rak kod miševa. U Srbiji se, međutim, ne sprovodi vanredno istraživanje bezbjednosti korišćenja aspartama, niti drugih vještačkih zaslađivanja. U Ministarstvu zdravlja, čija je Sanitarna inspekcija, prema Zakonu o bezbjednosti hrane, između ostalog zadužena i za kontrolu ovih proizvoda, kažu da je pitanje vještačkih zaslađivača regulisano Pravilnikom o kvalitetu i uslovima upotrebe aditiva u namirnicama i o drugim zahtjevima za aditive i njihove mješavine.
Danas zaista imamo puno mogućnosti. Bitno je samo da spoznamo naše prioritete. Da li treba usmjeriti energiju na izbor stvari ili jela koja nam stvaraju trenutna zadovoljstva, a narušavaju zdravlje i dugoročno nas degradiraju, ili se odreći „instant slatkih” zadovoljstava i napraviti „drugačiji” izbor. Odgovor je u nama. Važno je ono što želimo postići. Fuller je davno rekao: „Bolje spriječiti, nego liječiti”. Za početak je sasvim dovoljno da svako od nas porazmisli o vrijednosti stvari koje svakodnevno konzumira, a ostalo će se samo nametnuti.
Piše: mr ph. Ivana Gojković
Add comment