Tinnitus – šum uha

0
611

Šum uha ili latinski tinnitus barem jednom u životu ima oko 50% ljudi, a oko 20% ljudi stalno ili povremeno pati od tinitusa. Prema najnovijim istraživanjima, oko 36 miliona ljudi u SAD-u pati od tinitusa, od čega 9 miliona njih ima ozbiljne i jake smetnje.

Najstariji pisani dokumenti u kojima se spominje tinitus stari su oko 3.500 godina i potiču iz drevnog Egipta. Poznato je preko 20 raznih recepata i mnoštvo tretmana tinitusa iz Vavilona. Opširni dokumenti o tinitusu pronađeni su u Indiji, Arabiji, Persiji, Grčkoj i Rimu.

Riječ tinitus potiče od latinske riječi tinnire (zvonjenje). Stari Grci su bili prvi koji su kao tretman predlagali maskiranje. Paracelzus (oko 1.500. godine) bio je prvi koji je govorio o tome da tinitus može uzrokovati pretjerana buka (“kao stotine pušaka”).

Oko 1.800. godine rađeni su prvi eksperimenti koji su tretirali tinitus električnom strujom. Volta (izumitelj baterije) priključio je dvije elektrode u oba svoja uha i izjavio da je čuo “bang” kao da je nešto puklo. Više nikad nije ponovio ovaj eksperiment. Drugi su sa velikim entuzijazmom kopirali ovu metodu (vjerovatno ne na vlastitim ušima). Čak je i Betoven, koji je bio skoro gluv i teško patio od tinitusa, bio zainteresovan za ovaj tretman. Međutim, entuzijazam se ugasio onako brzo kako se i pojavio, jer tretman nije postizao ubjedljive rezultate.

Među poznatim istorijskim ličnostima koje su patile od tinitusa bili su Martin Luter, Žan Žak Ruso, Ludvig van Betoven i Bedrih Smetana. Poznata pjevačica i glumica Barbara Strejsend osnovala je i tinitus fondaciju.

Betoven je poznat po riječima: “Moje uši bez prestanka zuje i bruje, dan i noć. Zaista mogu reći da sam zbog toga proveo život u muci i bijedi”.

U otorinolaringologiji šum uha definišemo percepcijom zvuka, šuma bez prisutnosti akustičnog stimulusa. Tinitus je u stvari manifestacija nekog oblika osnovnih aktivnosti unutar našeg auditornog sistema koji se u normalnim okolnostima ne primjećuje jer mu je nivo prenizak. Samo onda kada pridobije našu auditornu svjesnost, tinitus postaje problem. Znači da poslije nekog vremena mozak sam po sebi prouzrokuje povećanu pažnju i koncentrisanost na tinitus, instalirajući zatvoreni povratni krug. Tinitus nije ono što smo čuli, nego ono što smo iskusili.

Sluh je osjetni modalitet koji omogućuje percepciju zvuka. Zvuk je, prema izičkoj deiniciji, gibanje talasa u elastičnom mediju. On se iz čovjekove okoline prenosi kroz spoljni zvukovod uzrokujući titranje bubne opne koje se dalje prenosi preko lanca slušnih koščica do unutrašnjeg uha, u kojem dolazi do podraživanja osjetnih slušnih ćelija. Nakon podraživanja osjetnih slušnih ćelija, mehanička energija zvuka pretvara se u električni impuls, koji se putem slušnog živca sprovodi do moždane kore u kojoj nastaje svjesna percepcija zvuka. U sekundarnim slušnim centrima u mozgu pohranjene su slušne slike koje omogućuju razumijevanje slušne poruke i govora.

Razvoj sluha omogućuje razvoj govora i temeljni je preduslov govorne komunikacije čovjeka. Putem limbičkog sistema mozga zvukovi su povezani i sa emocijama. Kod pacijenata sa šumom dolazi do promjena moždane aktivnosti u limbičkom sistemu, dijelu mozga koji kontroliše emocije, a može doći i do promjena u autonomnom nervnom sistemu koji reguliše vitalne životne funkcije organizma. Limbički i autonomni nervni sistem imaju glavnu ulogu u razvoju osjećaja neugode kod šuma i za to vezanih negativnih emocija.

Tinitus je, bar u početnoj fazi, simptom bolesti. Simptom je važno upozorenje da se na tjelesnom i/ili psihičkom polju dešava nešto što dovodi do oštećenja ili bolesti. Tinitus doživljavamo kao potpuno različite zvukove, kao npr. pištanje, šuštanje, zviždanje, lupanje, zvonjenje, grebanje. Kada je u vezi sa teškim oštećenjima sluha možemo ga registrovati i kao melodije. Ponekad se dešava da se istovremeno pojavi više šumova. Ovi šumovi se mogu registrovati u jednom uhu, u oba uha ili u glavi.

U kolikoj mjeri šum ometa, individualna je stvar. Kod nekih ljudi jači šum ne mora izazivati veće subjektivne smetnje, a kod drugih i šum manjeg intenziteta može uzrokovati veće tegobe. Najučestalije smetnje vezane za šum jesu: nemogućnost koncentracije, smetnje spavanja ili pojačana osjetljivost na zvuk (hiperakuzija). Osobe sa šumom vrlo često u određenoj mjeri pate od depresije, što takođe može pojačati negativni subjektivni doživljaj šuma.

Blagi šum podrazumijeva da šum nije jak niti stalan i smeta samo u tihoj sredini. 75% pacijenata podnosi ovaj šum i lako se navikava na njega. Osrednji šum je intenzivniji i stalno je prisutan, pogoršava se u tišini i remeti san i koncentraciju pacijenta. Težak šum remeti san pacijentu i onemogućava koncentraciju pacijenta za svakodnevne aktivnosti, potpuno ga onesposobljava za rad. 6% američke populacije ima težak tinitus.