Živimo u krajnje dinamičnom vremenu, vremenu izazova na svim sektorima života i rada svake individue. To je posebno izraženo na našim prostorima u posljednjoj deceniji koje smo svi svjedoci i akteri na ovaj ili onaj način. Jedan vrijednosni sistem, sud, kultura itd. na koje smo bili naviknuti srušio se abruptno – preko noći, iz ovih ili onih razloga, svejedno. Drugi rezoni, vrijednosni sudovi i modeli, munijalističkog tipa, koje svijet od nas traži, koji su racionalniji i po obećanjima plodotvorniji, ljudi naše kulture i mentaliteta teže prepoznaju i pohvataju, poslije duge letargije na koju smo se bili adaptirali.
Ratna dešavanja u okruženju reflektovala su se obilato i na našem terenu, i te ožiljke i dan-danas lako prepoznajemo, zdravstveni radnici posebno. Tranzicioni proces ima svoju cijenu ovdje i sada, a tako je i drugdje. Nezaposlenost, siva ekonomija, porast socijalnih problema, kakvi su alkoholizam i narkomanija, razni vidovi prestupništva, nasilja i slično, samo su dio jasno prepoznatljivog bagaža koji taj proces nosi, odnosno, ceh koji plaćamo. Ako je utješno, valja kazati da nije mnogo bolje ni drugdje. Naprotiv, ni bogati i moćni narodi nijesu lišeni mentalnih bolesti i poremećaja. Tu je, čini se, priroda bila pravedna, a ko će kao ona.
A da je to zbilja tako, potvrđuju opšte činjenice koje nude referentni epidemiološki servisi vezano za incidenciju nekih – dominantnih mentalnih poremećaja u svijetu: preko 450 miliona ljudi pati od nekog mentalnog ili neurološkog poremećaja. Depresije su jedan od glavnih uzoraka invaliditeta i nalaze se na četvrtom mjestu deset vodećih uzroka globalnog tereta bolesti. One prijete da postanu dominantan stil života. Oko 70 miliona ljudi zavisno je od alkohola. Broj narkomana se ne zna; 24 miliona ljudi boluje od shizofrenije, najtežeg duševnog poremećaja; 50 miliona boluje od epilepsije. Svakog časa desi se oko 120 samoubistava u svijetu, odnosno oko milion godišnje, a broj pokušaja samoubistava procjenjuje se od 10 do 20 miliona.
Smatramo da bi bilo neumjesno iznositi epidemiološke podatke vezane za incidenciju duševnih poremećaja kod nas, vjerujući da u tome nijesmo mimo svijeta. Međutim, činjenica je da se povećava incidencija nekih vidova mentalnih poremećaja i problema. To se, prije svega, odnosi na bolesti zavisnosti, posebno na narkomaniju, zbog čega je Vlada donijela akcioni plan čija je realizacija u toku.
Neki vidovi sociomedicinskog – patološkog ponašanja kod nas u frapantnom su porastu – samoubistva, čija je stopa posljednjih godina veća od 25, broj saobraćajnih udesa, smrti na putu, alkoholizam i narkomanija, prestupništva, delikvencije, razvodi braka i slično. Čini se da se nekako bagatelno i kaskaderski odnosimo prema životu, ne shvatajući da je on jedan jedini i da ga treba prirodno i humano proživjeti.
Da li cijenimo i njegujemo zdravlje, mentalno posebno?
Začudo je kako, i pored tolikih uzleta koje je njegov um učinio, vinuo se do zvijezda, čovjek zaboravi na samog sebe.Predrasuda da bolest potiče od boga i natprirodnih okolnosti i danas caruje u glavama mnogih ljudi, pismenih, a nepismenih pogotovo. Nesreća koja zadesi čovjeka kad oboli od duševnog poremećaja dodatno je komplikovana njegovom porodičnom i socijalnom izolacijom, obilježenošću i stigmom.
Poslije mnogo godina i vjekova nepravednog i nepravilnog odnosa prema duševnom bolesniku, njegovoj izopštenosti, čovječanstvo se napokon probudilo, pogotovo onaj dio njegove savjesti otjelotvoren od strane WHO-a i drugih humanitarnih organizacija. Minulu dekadu minulog stoljeća proglasili su za „dekadu mozga”, stavljajući, prije svega, akcenat na borbu i aktivnosti za bolji, humaniji i pravedniji odnos prema mentalnom bolesniku, koji se najviše tiče borbe protiv stigme. Na sreću, ta aktivnost doprla je i do naših obala.
Ministarstvo zdravlja Crne Gore prije nekoliko godina je (2003. godine), prateći tendencije i preporuke WHO-a, kroz različite programe iniciralo niz aktivnosti, nastojeći da preduzme mjere za unapređenje i zaštitu mentalnog zdravlja građana, da se poboljšaju uslovi rada zaposlenih koji brinu o bolesnicima i učine funkcionalnim ustanove za zaštitu mentalnog zdravlja u Crnoj Gori.
Kao izazov ovih tendencija, Ministarstvo zdravlja uradilo je projekat, „Strategija unapređenja mentalnog zdravlja u R CG”. Konstatovano je da do sada kod nas nije postajala politika zaštite mentalnog zdravlja, kao ni nacionalni program za njegovo unapređenje. Vlada i Ministarstvo zdravlja su tek kroz ovaj projekat, odnosno dokument u kom su razrađeni ciljevi zdravstvene politike vezano za mentalno zdravlje, shvatili problem mentalnog zdravlja u Crnoj Gori i aktuelnu tezu da je u „zdravom duhu zdravo i tijelo”, te da je to resurs kome nema ravna, kako za pojedinca tako u globalu.
U projektu su razrađeni i dati modaliteti kako čuvati svoje mentalno zdravlje upućeni oficijelnim institucijama zdravstvenog sistema, postojećim ustanovama za zaštitu mentalnog zdravlja, ustanovama koje treba formirati, pa i raznim humanitarnim nevladinim organizacijama, neprofesionalcima i edukatorima, laicima koji će biti pod supervizijom profesionalaca. Sve te aktivnosti treba da počivaju na principima tzv. komunalne psihijatrije i komunalne psihologije.
Akcenat je dat na funkcije i sadržaje centara za mentalno zdravlje u sastavu domova zdravlja, koji će imati širok spektar aktivnosti – savjetovališta: djeca i omladina, bolesti zavisnosti, brak i porodica i tretman starih. Pri opštim bolnicama formiraće se psihijatrijski stacionari sa 5-7 postelja. Zadržaće se stacionari: Psihijatrijska klinika u Podgorici, redukovana i reorganizovana specijalna psihijatrijska bolnica u Dobroti sa 70-90 postelja i Psihijatrijsko odjeljenje u Nikšiću.
Piše: dr Mirko Pekovic, spec. neuropsihijatrije
Add comment