Sam izraz „motivacija” potiče od latinske riječi „moves, movere” što znači – kretati se. Dakle, motivacija je unutrašnja pokretačka sila koja nas vodi ka ostvarenju ciljeva i zadovoljenju potreba.
Sve ono što nas iznutra pobuđuje ili spolja privlači zovemo motivom. Zadovoljenje motiva dovodi do unutrašnje ravnoteže i do konačnog osjećaja zadovoljstva. Završetkom jednog ciklusa otvaraju se vrata za nove potrebe i motive.
Intezitet motivacije zavisi od više faktora. Jedan od važnih faktora jeste snaga motiva, što dovodi do toga da će nam cilj biti važniji ukoliko je motiv jači. Takođe, veoma važnu ulogu u intezitetu motivacije imaju atraktivnost cilja i blizina cilja. Dakle, ako nam je cilj privlačan i ako smo mu blizu, motivacija za postizanje tog cilja i uspjeha je veća.
Kada je riječ o motivaciji i njenoj ulozi u tretiranju bolesti zavisnosti, jako je važno napraviti razliku između intrinzične–unutrašnje i ekstrinzične–spoljašnje motivacije. Spoljašnja motivacija podrazumijeva sve ono što nas spolja navodi na aktivnost i određuje smjer, intezitet i trajanje. Aktivnosti su sredstvo za postizanje cilja, i ako nema nagrade, nema ni aktivnosti.
Unutrašnja motivacija podrazumjeva potrebe, sposobnosti, sklonosti, stavove i vrijednosti koji su nagrađujući sami po sebi. Ono što razlikuje unutrašnju od spoljašnje motivacije jeste to da kod unutrašnje motivacije nije riječ o trci za nagradama, već o predanosti nekoj aktivnosti. Kada govorimo o takvoj predanosti, onda ona podrazumijeva vitalnost, elan, marljivost, upornost, znatiželju i entuzijazam. Kada imamo ove elemente onda smo blizi uspjehu, što bitno utiče na formiranje pozitivne slike o sebi i osjećaju sopstvene vrijednosti.
Kada je riječ o tretiranju bolesti zavisnosti, najčešće ističemo da je potrebno da čovjek samovoljno odluči da želi da radi na problemu i da je motivisan za tretman. Kada govorimo o tome da neko treba da bude motivisan za prevazilaženje problema, podrazumijevamo to da suštinski želi promjenu, da ima jasnu viziju kako će ta promjena da izgleda, da je tom vizijom zadovoljan i da vjeruje da mu takav život kome teži i pripada.
Zavisnost je hronična, recidivirajuća bolest progresivnog toka, koja je jako kompleksna. Simptomi bolesti zavisnosti su jaka potreba za supstancom koju je teško savladati, gubitak kontrole u konzumiranju supstanci, bezuspješni pokušaji da se njihova upotreba smanji ili kontroliše, stanje apstinencijalnog sindroma, pri kojem se supstance uzimaju u cilju olakšanja ili otklanjanja simptoma krize, rast tolerancije na efekte koja se ispoljava potrebom da se doze supstance povećavaju radi dostizanja željenog efekta, progresivna zaokupljenost upotrebom supstance, usredsređenost misli i postupaka koji su vezani za upotrebu i nastavljanje sa upotrebom supstanci, bez obzira na očigledne znakove štetnih posljedica.
Prema opšteprihvaćenom mišljenju, osobe koje konzumiraju psihoaktivne supstance su slabe, nezrele i nesamostalne ličnosti. To su osobe koje imaju teškoće pri izlaženju na kraj sa svakodnevnim životnim tegobama, osobe koje ne trpe odlaganje zadovoljenja sopstvenih potreba i koje ne ulažu napore da bi ostvarili uspjeh i postigli samopoštovanje i poštovanje drugih.
Shodno svim simptomima koji prate bolest, kao i činjenici da ljudi u aktivnoj fazi bolesti provedu dug niz godina, dolazi do formiranja specifičnog obrasca ponašanja, koji je sam po sebi destruktivan i autodestruktivan.
Dugogodišnji zavisnik je razmišljanjima i ponašanjem potpuno usmjeren na sebe, zbog čega prestaje da bude sposoban za adekvatnu komunikaciju sa drugim ljudima. Često odaje utisak otporne i samopouzdane osobe, iza čega se najčešće krije osjećaj nesigurnosti i neadekvatnosti. Kod dugogodišnjih zavisnika mijenja se sistem vrijednosti, dešava se moralna degradacija koja se ogleda u gubitku saosjećanja, poštovanja sebe i drugih, gubitka mjere i granice za socijalno dozvoljeno ponašanje.
Shodno svemu što zavisnički stil života nosi sa sobom, kao i činjenici da čovjek u aktivnoj fazi bolesti provede deceniju, ili čak i duže, pitamo se do koje mjere on može imati jasnu viziju toga što želi, da li on cilj kome teži može u startu da vidi i bude motivisan da se ka njemu sa strpljenjem i istrajnošću kreće.
Praksa pokazuje da se zavisnici odlučuju za liječenje kada već duboko uđu u bolest, odnosno kada bolest postaje hronična. Pokušaji apstinencije koji se dešavaju prije ovog stadijuma, u velikom broju slučajeva, završe recidivima i novim ciklusima aktivnog drogiranja. Motivacija je najčešći razlog ovakvog neuspjeha.
Iskustvo pokazuje da se za pomoć uglavnom obraćaju osobe u kasnim dvadesetim i ranim tridesetim godinama i to najčešće zbog nagomilanosti ličnih neuspjeha, dugogodišnjeg iskustva patnje i suočavanja sa štetnim posljedicama zavisničkog života. U tim slučajevima motivacija za apstinencijom je i više od toga, ona postaje potreba za opstankom.
Svakako da nije nužno da se dođe do ovakvih stanja pa da se čovjek odluči i bude motivisan za promjenu. Motivacija je ono što pokreće na aktivnost, na djelovanje. Zavisnik koji je motivisan za tretman rehabilitacije mobiliše sve svoje snage kako bi postigao ono što želi.
Uspješno liječenje podrazumijeva dug i zahtjevan proces. Uspješan proces oporavka zavisnika ne podrazumijeva samo prestanak komzumacije supstanci već i formiranje nove, jače ličnosti koja će biti u stanju da se izbori sa posezanjem za psihoaktivnim supstancama kada iskrsnu prvi veći ili manji životni problemi.
Dakle, suština je formirati jedan novi životni stil u skladu sa ličnim duhovnim i kulturnim opredjeljenjima i kapacitetima.
Mijenjati se, za zavisnike često predstavlja nepobitan dokaz da po mnogim pitanjima nijesu bili u pravu, da u dosadašnjem životu nešto krupno nije bilo u redu. Potreba za promjenom predstavlja deklaraciju njihovih greška. Suočavanje sa činjenicom da dug period života nijesu bili u pravu, i da treba izvršiti promjene kako bi se postigao cilj, najčešće izaziva jake otpore i krize, što je i očekivani dio tretmana. Nije to slučaj samo sa zavisnicima. Većina ljudi se odupire procesima promjene, jer ulazak u neku novu, nepoznatu sferu, nosi sa sobom određenu dozu nelagodnosti.
Ukoliko ne postoji jasno definisan cilj, odnosno ukoliko se tretmanu pristupi sa motivacijom koja primarno ima veze sa spoljšnjim faktorima, kao što su ugroženo zdravlje, ultimatum porodice ili izbjegavanje zatvorske kazne, najčešće, na žalost, povoljan rezultat izostane.
Međutim, ako je čovjek unutrašnje motivisan da mijenja svoj život, ako je taj cilj jasno definisan, privlačan i važan, ako su aktivnosti koje su tome cilju usmjerene nagrađujuće same po sebi, onda govorimo o unutrašnjoj motivaciji koja daje pozitivne i stabilne rezultate.
Očekivanja od dugogodišnjeg zavisnika da na početku ima ovako jasno definisanu predstavu o tome šta je cilj, da posjeduje strpljenje i istrajnost, nijesu baš najrealnija. Kroz vrijeme i rad na sebi, moguće je doći do ovog stadijuma.
„Planinarenje po strmim brdima zahtijeva spor tempo na početku“ kaže Šekspir, tako je i u ovom procesu potrebno vrijeme da cilj postane vidljiv i jasan, kao i strpljenje da se do njega korača malim koracima.
Piše: Milena Janković, psiholog
JU za smještaj, rehabilitaciju i resocijalizaciju korisnika psihoaktivnih supstanci, Podgorica
Add comment