[heading]POZNATI I ZDRAVLJE: DRAGAN RADOJIČIĆ, najbojli sportski trener 2011. godine[/heading] Fudbalski stručnjak Dragan Radojičić, igračku karijeru započeo je u Nikšiću. Profesionalne nastupe zabilježio je i u „Budućnosti”, „Vojvodini”, potom u timovima u Austriji, Grčkoj, Mađarskoj, Španiji. Aktivno bavljenje fudbalom završava 2003. godine, kada počinje da se bavi trenerskim poslom.
Trenirao je FK „Novi Sad”, FK „Vojvodinu”, „Grbalj”, a od juna 2011. godine angažovan je u FK „Rudar” iz Pljevalja. Za kratko vrijeme, jednu polusezonu, ostvario je zapažene rezultate, pa ne iznenađuje činjenica da je u decembru 2011. od strane fudbalskih stručnjaka Prve lige izabran za najboljeg trenera 2011. godine.
Kako je fudbal postao nešto čemu ste posvetili svoj život?
Ogromna ljubav, još kao klinca, prema fudbalu, kao i prvi odlazak na trening i moj kontakt sa loptom, odlučili su da će fudbal biti moj život. Na jednom od treninga gdje je bilo prisutno oko 3.000 dječaka, trener nam je dao zadatak da pokažemo šta umijemo sa loptom, a poslije nekoliko poteza pored mog imena stavio je znak koji je značio da sam talentovan. Od tog momenta moj san je bio ispunjen. Znao sam da ću svaki atom svoje snage i truda uložiti da postanem dobar fudbaler.
Sa koliko godina ste počeli da trenirate?
Sa 9 godina sam počeo u mlađim selekcijama, a profesionalni nastup za prvi tim imao sam sa 15 godina, za FK „Sutjeska”.
Koliko je bilo teško nositi se sa svim posljedicama Vaše odluke?
Škola je mojim roditeljima uvijek bila na prvom mjestu. Iako sam od samog početka bavljenja fudbalom imao njihovu podršku, znao sam da uporedo sa treninzima, utakmicama, moram ispuniti i školske obaveze. Nekada je to izgledalo jako teško, ali dobra igra koju sam pružao na terenu, kao i pohvale nastavnika, vredjele su svakog truda. Neke stvari su mi kasnije još teže padale, jer kada sam oformio svoju porodicu, dobio klince, bilo je trenutaka kada nisam bio sa njima, na njihovim rođendanima, slavljima, ali sve ima svoju cijenu i ne kajem se. Da se opet rodim, opet bih uradio sve isto. Jer i samo jedna od nagrada znači da sam bio na pravom putu i da nikada ne treba pokleknuti već samo vjerovati u sebe i ići naprijed.
Kako podnosite poraz? Koji je Vaš najveći uspjeh?
Poraz podnosim jako loše, od najmlađih dana pa do danas, meni je poraz kao da se ruši čitav svijet, iako znam da je to sastavni dio sporta a i života. Kao igrač izdvojio bih nekoliko uspjeha: sa mlađim selekcijama osvojio sam sve moguće trofeje kao kapiten FK „Sutjeska”, u seniorskoj konkurenciji to je debitantski nastup za prvi tim, zatim jesenji prvak FK „Vojvodina”, gdje sam bio najbolji strelac lige 1994. godine, osvajanje Kupa Mađarske sa timom za koji sam nastupao 2000. godine. Uspjeh koji ću pamtiti dok sam živ jeste baraž-utakmica između FK „Sutjeska” i FK „Novi Pazar”, za ulazak u viši rang takmičenja gdje sam bio strelac oba pogotka.
Poslije aktivnog igranja fudbala postali ste trener. Šta je, po Vama, lakše biti: igrač ili trener?
Lakše je biti igrač jer si na terenu i sve zavisi od tebe i saigrača. Potrebno je da realizuješ ono što su trener i članovi stručnog tima sa igračima dogovorili pred utakmicu. Trener, da bi bio dobar trener mora biti i pedagog, da sasluša i razumije svakog igrača, posavjetuje ga, bude kako ja volim da kažem „stariji brat”, jer je nekada potrebno ubijediti igrača da vjeruje u sopstvene mogućnosti. Želim još kao trener da im ulijem samopouzdanje, da probudim taj pobjednički mentalitet, jer volim i cijenim pobjednike i to je moj zadatak kao trenera. Želim da mi vjeruju jer znam šta radim, a samo obostrana saradnja može da rezultira najboljim.
Sportski život, po Vama, podrazumijeva?
Ogromna odricanja i maksimalnu posvećenost fudbalu. Od 24 sata vi non-stop morate da budete usredsređeni na treninge, utakmice, ishranu. Naravno, nekada se napravi i neki izuzetak, izlasci, ali u granicama normale, kako ne bi trpio ni igrač a ni tim za koji nastupa. Ono što je posebno teško kada je sportski život u pitanju, po meni naročito kada fudbaleri osnuju porodicu, česta su odsustvovanja od kuće, nekada čak izostanak i sa dječijih rođendana, ali kada znate da radite pravu stvar i da ste uspješni u svom poslu, a pri tom imate kod kuće nekog ko vas voli i čeka, sve je lako. Po meni, sportski život nije težak ukoliko se sve radi sa mjerom i po pravilima. Tada se, siguran sam, sve stiže, jer sam prošao kroz to.
Da li i koliko vodite računa o zdravlju? Vaš hobi? Na koji način se oslobađate stresa ?
Vodim računa jer samo bavljenje sportom znači da morate biti potpuno zdravi, voditi računa šta i koliko jedete i pijete. Redovno odlazim na godišnje preglede jer smatram da je to kultura življenja svakog savremenog čovjeka. Meni je i fudbal hobi, tako da u slobodno vrijeme čitam literaturu vezanu sa fudbal jer mislim da čovjek da bi bio u toku mora da prati zbivanja iz oblasti kojom se bavi ne samo u zemlji već i u svijetu. Uporedo, odlazim na seminare i usavršavanja za profesionalne licence za fudbalske trenere. Kada je stres u pitanju, njega je u trenerskom poslu mnogo, naročito prije, a i poslije utakmice. Tada volim da slušam opuštajuću muziku, volim da budem sam neko vrijeme, posebno ako imam mogućnost da prošetam negdje u prirodu, blizu rijeke, gdje uvijek nađem meni potreban mir.
Šta biste savjetovali mladim ljudima koji žele da se bave fudbalom?
Da mnogo treniraju, da znaju da su odricanja profesionalnog sportiste velika, maksimalnu posvećenost, da slušaju savjete trenera, da vjeruju u sebe i ono što rade. Dati maksimum od sebe u svakom dobijenom zadatku. To je jedini put ako želite da postignete uspjeh. Naravno u karijeri se svi sretnu sa teškim momentima, povredama, nesuglasicama, ali upornošću i ličnom stabilnošću sve se može prevazići.
Savjet za zdrav i kvalitetan život čitaocima našeg lista.
Šetnja kroz prirodu, u trajanju od 45 minuta, po planini, pored neke rijeke ili mora, lagana gimnastika i pravilna i umjerena ishrana, mislim da su dovoljni za zdrav život.
Add comment