[heading size=”6”]Hrana je jedno od najvećih zadovoljstava ali i osnova dobrog zdravja. Tempo života nametnuo je izvjesne promene u ishrani, tako da se u posjednjih nekoliko godina jelovnik najčešće sastoji od „brze hrane” bogate ugljenim hidratima, a siromašne vitaminima i drugim važnim nutritijentima. Zbog toga je sve više gojaznih osoba, a gojaznost, pored genetske predispozicje, pretvara zdravu osobu u potencijalnog djabetičara. [/heading] Vrijednost unošenja određenih vrsta hrane, da bi se održalo zdravlje, bila je prepoznata još mnogo prije momenta otkrića vitamina. Još su stari Egipćani znali da hranjenje pacijenta sirovom životinjskom jetrom može da pomogne u izlječenju noćnog, „kokošijeg”, sljepila – bolesti za koju se danas zna da nastaje kao posljedica nedovoljnog unosa vitamina A, kojim je inače jetra bogata.
Vitamini su za život važne supstance, što i samo ime govori: „vita” na latinskom znači život. Vitamini su zaštitnici organizma i čuvari zdravlja neophodni za normalno funkcionisanje organizma. Oni se u manjoj ili većoj količini nalaze u skoro svim namirnicama biljnog i životinjskog porijekla, ali većina ovih namirnica često nije dostupna ili nije dozvoljena pacijentima oboljelim od DM-a (lat. diabetes mellitus). Pored toga, vitamini se ne mogu u dovoljnoj mjeri sintetisati u organizmu, a neki ne mogu uopšte da se sintetišu, pa je potrebna raznovrsna ishrana da bi se obezbijedile potrebne količine svih vitamina. Danas se oni mogu proizvesti hemijskom ekstrakcijom iz sirovina, u vidu tableta, sirupa i perli. Postoje stanja kada je upotreba ovih preparata neophodna, kao što je DM, zbog kog je ishrana pacijenata osnovnom bolešću limitirana na tzv. dozvoljene namirnice.
Vitamine je prvi put 1912. god. sintetisao Kazimir Funk koji ih je nazvao „mikronutritijentima” i dao im naziv vitamini = vita + amini (za život važni amini – oblik njihove hemijske supstance). Nobelovu nagradu za otkriće nekoliko vrsta vitamina dobili su 1929. god Frederik Hopkins i Kris-tijan Ajkman. Od tada se ređaju otkrića različitih grupa, ovih za život esencijalnih supstanci.
Vitamini se mogu podijeliti u nekoliko grupa: vitamini B grupe, antioksidanti (A, C, E…), vitamini rastvorljivi u mastima (D, E, K, A) itd. Imena su dobijali prema vremenu otkrića. Prvi je otkriven vitamin A (1909). On je izolovan iz jetre životinja. Zatim su se ređala otkrića vitamina B (1912), vitamina C (1912) itd.
Najveća je grupa B vitamina koja se sastoji od 8 hidrosolubilnih vitamina, dosta različitih po hemijskom sastavu, ali se oni često nalaze u istim vrstama namirnica. Vitamini B kompleksa su potrebni za energiju u metaboličkim procesima i za održavanje nervnih funkcija. Dokazano je da vitamini B kompleksa imaju analgetičko (sprečavaju bol) i neurotropno dejstvo (poboljšavaju funkciju nervnih vlakana). Pored toga, jedna od najtežih komplikacija dijabetesa – dijabetesna neuropatija, upravo je posljedica nepostojanja dovoljne količine B vitamina u nervnim ćelijama. Iz tog razloga bi osobe sa dijabetesom i karakterističnim trnjenjem, žarenjem i paljenjem u nogama bili pravi kandidati da otpočnu uzimanje preparata namijenjenih dijabetičarima, u kojima je sadržana pravilna količina vitamina B. U antioksidativne vitamine spadaju vitamin A, C, i vitamin E. Njihova glavna uloga u organizmu jeste zaštita ćelija i organa od oksidativnog stresa izazvanog različitim agensima ili bolestima. Posebno je važno da se ovi vitamini uzimaju u toku hroničnih bolesti kao što je npr. dijabetes melitus.
Pored navedenih vitamina, za osobe oboljele od šećerne bolesti postoje još dva minerala koji su izuzetno važni za sprečavanje pojave komplikacija šećerne bolesti, a to su hrom i cink. Imajući u vidu naš način ishrane, ova dva elementa su dosta deficitarna, pa bi ih trebalo nadoknađivati kroz upotrebu odgovarajućih suplementacionih preparata.
Deficit hroma uglavnom je povezan sa slabom kontrolom glikemije (odnosno povišenim šećerom u krvi). Njegovo dodavanje ishrani može poboljšati regulaciju dijabetesa, što može odložiti pojavu komplikacija. Nazivaju ga još i faktorom tolerancije glukoze. Njegov nedostatak je tipičan za dijabetičare, a prati ga i povećanje holesterola i triglicerida. Većina ljudi ne unosi potrebnu dnevnu dozu hroma u organizam. Velika učestalost pojave DM-a tipa II u starijoj životnoj dobi ukazuje na potrebu da bi svakodnevno trebalo uzimati hrom, u manjim količinama (u preporučenim dnevnim dozama). Cink je neophodan za normalno dejstvo insulina. Njegov deicit je povezan sa poremećenom regulacijom glikemije (šečera u krvi), kao i sa usporenim zarastanjem rana. Cink je neophodan za stvaranje rezervi insulina. On ne ulazi u sastav insulina već pospješuje njegovo dejstvo i sprečava njegovu razgradnju. Kod pacijenata oboljelih od DM-a količina cinka u organizmu za 2 puta je manja od normalne.
Imajući u vidu izuzetan značaj vitamina za normalno funkcionisanje organizma, a posebno organizma osoba oboljelih od dijabetesa, neophodno je u dnevni režim ishrane uključiti raznovrsne namirnice koje se nalaze u preporučenom jelovniku namijenjenom pacijentima oboljelim od šećerne bolesti. Osim toga, na tržištu se nalaze razne vrste vitaminskih suplemenata koji doduše ne mogu zamijeniti zdravu, uravnoteženu ishranu, ali mogu spriječiti nedostatke koji se često pojavljuju, pogotovo kod osoba sa restriktivnim režimom ishrane, a samim tim preduprijediti komplikacije koje nastaju kao posljedica deicita pojedinih vitamina u organizmu.
S obzirom na to da je hrana treći preduslov života (voda i vazduh su prva dva), a vitamini su svakako važan dio ovog trećeg preduslova našeg postojanja, vodite računa o tome šta unosite u Vaš organizam.
Piše: dr Milica Glišić
Add comment