Zavisnost nastaje kada procjenjujemo da bez nečeg ili nekog ne možemo da živimo. A to nije tačno…
Transakciona psihoterapija, zavisnost i igre
Transakciona psihoterapija (skraćeno TA) je terapijski pravac koji je osmislio Erih Bern, a koji se zasniva na psihoanalizi. Ovaj pravac koji je dostigao popularnost zahvaljujući lako razumljivim pojmovima i terapijskoj efikasnosti je prvi iznjedrio pojam igara, koji se koristi da bi se objasnila neka ljudska ponašanja. Prema TA, zavisnost se definiše kao ono ponašanje koje osoba koristi jer procjenjuje da bez nečega ili nekoga ne može da živi, bilo da se radi o drogi, hrani, partneru, seksu itd. Obično je uzrok ovakvih problema nezadovoljena razvojna potreba u djetinjstvu, simbiotski odnos sa nekim od roditelja, ili neki psihijatrijski poremećaj, pa osoba narastajuću tenziju reguliše oslanajući se, ne na sebe i svoje potencijale već na objekat sa strane. Osobe zavisne od droge često, da bi opravdale svoju zavisnost, počinju da igraju igre. Igre predstavljaju neautentična ljudska ponašanja. Sam naziv igra podsjeća na nešto bezazleno, ali igre u ljudskim odnosima se obično odnose na destruktivna i autodestruktivna ponašanja, koja sadrže neke sakrivene motive. Postoji razlika između svjesne i nesvjesne igre. Svjesna igra ili manipulacija je ponašanje gdje osoba procjenjuje da neće dobiti ono što želi ako otvoreno istupi i traži ono što joj je potrebno, pa pristupa manipulaciji drugom osobom ili prevari da bi je obmanula. Obično se ide na manipulaciju, jer se zna da zahtjev može biti neetičan ili štetan po drugu osobu. Tako npr, osobe koje su zavisnici često navlače naivne tinedžere na konzumiranje droge u stilu: “probaj samo jednom, ne možeš postati zavistan“ itd, iako su svjesne da je to laž ili manipulacija, ali one od toga imaju korist. Ili dileri koji prodaju supstitucionu terapiju, izigravajući apotekare i ljekare, i savjetuju kako da se ti preparati uzimaju „za skidanje“. Takođe se ovim tehnikama služe i zavisnici u oporavku jer su naučili ta ponašanja na ulici. Nesvjesne igre su nešto sasvim drugo. Osoba obično kreće u neku igru motivisana da će ostvariti dobit ali zbog sopstvenog unutrašnjeg konflikta ta se dobit nikad na desi jer sama osoba nesvjesno sabotira svoj cilj. Na primjer, djevojka može biti svjesno uvjerena da su muškarci ok, i kreće u vezu sa nadom da će ovog puta ostvariti uspješnu vezu, ali je zapravo nesvjesno uvjerena da su svi muškarci loši, jer je takav njen zaključak otkad je bila mala. Otac je ostavio. Ona onda počinje da primjećuje kod svog partnera znake da je ne voli, ne poštuje, da nije ok i raskida. Znači, postoji unutrašnji sukob ili konflikt između dva oprečna uvjerenja, muškarci su ok i nisu ok. Pošto je igra nesvjesna, osoba ne zna zašto svaki put nema sreće sa muškarcima, a ustvari nije svjesna da svojim ponašanjem izaziva da se njen loš zaključak ostvari. Ili supruga alkoholičara koja ga stalnim skandalima „gura“ u recidiv. I dok svima govori da je najsrećnija kada muž ne pije, podsvjesno od recidiva ima dobit.
Dok suprug pije, ona je dobra, a on loš. Igre generišu naša pogrešna uvjerenja koja smo, najvjerovatnije zbog ranih trauma stekli u djetinjstvu. Tako ostaje uvjerenje: ja ne vrijedim, ljudima ne treba vjerovati, ne smijem pokazati u životu ljutnju ili strah itd. Onda težimo da ta uvjerenja potvrdimo iako zbog njih imamo problema u životu, jer nisu tačna. Ono što je osnovna karakteristika igre je da se uvijek ponavlja i da je nesvjesna. Tako dobijamo utemeljene obrasce ponašanja. Razlika između igre i autentičnog ponašanja je u tome što je autentično ponašanje zasnovano na ok uvjerenjima i ne postoji unutrašnji konflikt u osobi oko njega. Autentično ponašanje vodi zadovoljstvu i iskrenosti, igra je prikrivena. Nažalost, igre koje igraju zavisnici u aktivnoj fazi, ako se ne liječe obično završavaju u sudnici, ludnici ili mrtvačnici. U TA se takve igre zovu igre na treći stepen. Granica između svjesnog i nesvjesnog je kod svih ljudi dosta labava. I često se sadržaji prelivaju iz jednog u drugi dio psihe. Kod zavisnika je po samoj definiciji bolesti ta granica još labavija i uslovnija. Zavisniku koji treba da objasni sebi i drugima zašto uzima drogu i kojemu je potrebna svakodnevno ogromna suma novca, do kojeg dolazi nemajući ni stalan posao ni obrazovanja, „mozak radi 300 na sat“. Zbog toga su zavisniku, svjesne i nesvjesne igre potrebne kao konstrukcija, na kojoj se drže mehanizmi bolesti. On je sa njima i u njima svoj i na svojem.
I tek mnogo kasnije, kada se suoči sa gorkom istinom propadanja na svim životnim poljima, počne da se ponaša autentično i prestane da igra igre, krenuće i dugotrajni proces ozdravljenja. Da bi zavisnik u oporavku zaigrao igru mora postojati hemijski konflikt u osobi. Hemijski konflikt u osobi je konflikt između dva dijela ličnosti: onog koji želi da se drogira jer drogiranje osobi donosi određene psihološke dobiti, i onog dijela ličnosti koji ne želi da se drogira jer drogiranje je štetno. Droge velikom broju zavisnika daju osjećaj kompezacije psihičkih poremećaja koje su imali ranije. I sama bolest zavisnosti se razvija brže i sveobuhvatnije ukoliko je „praznina“ u psihičkom funkcionisnju veća. Takođe je poznato da droge zavisnicima daju iluziju rješavanja problema. U stvari bježi se od problema, koji samim tim što se „rješavaju“ na taj način postaju sve veći. Tako da je droga zavisniku oružje uz pomoć kojeg pokušava da se bori na dva fronta: unutrašnjem i spoljašnjem. Ali kao i u svakoj istoriji ratovanja, zavisnik počinje da gubi bitke na oba fronta. Upravo ovi porazi zavisnika tjeraju da stane i krene da se liječi. Postoje i igrači nesvjesne psihološke igre koja se zove „Drogiran i ponosan“.
Ovi igrači nastoje da svima dokažu da je drogiranje kul i dobro, tako da oni nemaju unutrašnji konflikt po pitanju drogiranja. Oni su ubijeđeni da su našli formulu uspjeha koja će im služiti vječno. Takvi zavisnici su nedostupni za tretman, sve dok definitivno ne kapituliraju. Naše iskustvo u ustanovi za liječenje bolesti zavisnosti je da se na tretman obično javljaju muškarci u kasnim dvadesetim i ranim tridesetim godinama, koji su u toj fazi života već dovoljno materijalno, moralno, fizički i psihički propali, pa im je tretman jedino podnošljivo rješenje. Dok god je osobi važnije da se ne drogira nego da se drogira, ona će održavati apstinenciju. Nažalost, razni emotivni potresi, neprijatne emocije i socijalni odnosi mogu da utiču na ponovno reaktiviranje želje za uzimajem. Kada osoba upadne u apstinencijalnu krizu, sam doživljaj jačine krize umnogome zavisi od toga kako osoba gleda na krizu. Ako krizu doživljava kao nepodnošljivo stanje, onda će se tako i ponašati pa će pokrenuti mnoge igre da dođe do droge. Često je strah od predstojeće krize mnogo intezivniji od simptoma apstinencijalnog sindroma. O čestoj subjektivnosti osjećaja apstinencijalne krize govore i primjeri zavisnika koji u određenim stresnim situacijama ponekad ne osjete krizu, npr u pritvoru. Ili ukoliko su primorani da budu na novom mjestu ili državi gdje ne mogu da dođu do droge. Dešava se da kod zavisnika kod kojeg su prisutni izraženi simptomi krize, u momentu kad dođe do droge i ima je kod sebe (u ruci, u džepu), ali je još nije konzumirao, dođe do trenutnog olakšanja i ublažavanja simptomatologije. Na jačinu krize u velikom dijelu utiču predstave zavisnika o kriziranju. Ukoliko osoba smatra da „ne može da živi bez droge“, da je droga njena „potreba“ a ne želja i da „ja sam u redu samo ako uzimam…“, onda će kriza biti jaka, nepodnošljiva, užasna itd. Ono što najveći problem su predstave o kriziranju koje su prikazane u kognitivnoj tetradi zavisnosti:
Samo ako uslovljavanje Moranje Potreba
Add comment