Zavisnost u svijetlu teorije igara

0
567

Katastrofiziranje „nepodnošljivosti“

Ova tetrada znači da osoba smatra da „ne može živjeti bez droge“. Posljedično zavisnik smatra da je u redu, super, ok samo ako uzima droge. Samo na taj način on se osjeća da je pun života, radostan itd. Ako ne uzima droge zavisnik neprijatno stanje apstinencijalne krize označava kao „užasno i nepodnošljivo“ t.j. katastrofizira jednu neprijatnu situaciju. On to neprijatno stanje percepira kao „krajnji užas“. Zavisnici potom uzimanje droge proglašavaju za svoju potrebu, tako da „moraju“ da uzmu droge. Uzimaoci droga ne znaju razliku između želja i potreba, tako da im je korisno to objasniti, da neće umrijeti ako ne uzmu droge već obrnuto, da postoji značajna vjerovatnoća da će umrijeti ako nastave da uzimaju. Zavisnik pokreće nesvjesne igre da bi ponovo došao do droge i time opravdava svoje ponašanje.Tako da je za krizu vezana nesvjesna psihološka igra „Daj mi, u krizi sam“ (Igre su opisane na osnovu knjige dr Zorana Milivojevića “Igre koje igraju narkomani“) koju uzimaoci pokreću kada nastupe neprijatni simptomi apstinencijalne krize u kojoj oni nastupaju iz uloge Žrtve i koriste simptome da suptilno iznude novac od drugih za droge, da bi kasnije prešli u Progonioce koji na mnogo tvrđi način iznuđuju novac od npr. bližnjih.

Nerijetko se dešava da u porodicama u kojima uzimaoc ima dugogodišnji narkomanski staž, sami roditelji idu da kupuju droge za svoje dijete da „se ono jadno ne bi mučilo i kriziralo“. Tako roditelji upadaju u ulogu Spasioca, a na kraju završe u ulozi Žrtve jer se time problem ne rješava, a zahtjevi uzimaoca za novcem, drogom postaju veći i nemilosrdniji, pa on postaje Progonilac. „Moguće je drogirati se rekreativno“- često se borimo sa ovakvim uvjerenjima zavisnika. Oni ustvari pokušavaju na bilo koji način da ostave drogu u svojim životima. Kao argumente navode da su nekad, odnosno kada se zavisnost tek formirala uspijevali da uzimaju „vikendaški“. Pri tome zaboravljaju da je to bilo na početku zavisničke karijere i da je od tada obično prošlo 10 do 15 godina. „Naći ću zamjenu“- zavisnici često svoju bolest vežu za jednu psihoaktivnu supstancu, ostavljajući za sobom mogućnost konzumacije drugih. Neću uzimati heroin, ali ću povremeno uzimati kokain ili ću piti jer „pobogu svi ljudi piju“. Naravno, ovdje se radi o patološkoj potrebi da se promijeni stanje svijesti, a konzumacija „zamjene“ će ranije ili kasnije dovesti do osnovnog sredstva zavisnosti, koje se iskristalisalo tokom dugogodišnjeg staža.

„Još ovaj put“ – je klasična zabluda zavisnika. A poznato je da je za zavisnike „jedan put previše i milion puta premalo “. Jer može se zaustavit uzimanje samo prve čaše alkohola ili prve doze droge, a kasnije dolazi do samostalnih procesa, odnosno kompulsivnog uzimanja gdje je zavisnik nemoćan. „Samo zbog ovog povoda“- kada zavisnici ostavljaju mogućnost uzimanja droge ili alkohola za Novu godinu ili neki drugi praznik, svadbu ili u našim balkanskim uslovima „kad mi se rodi sin“. I mada se u tim trenucima obično i ne zna ko je buduća supruga, zavisnici o rođenju djeteta govore kao o nečemu što se podrazumijeva, mada mnogo veći značaj i emocionalnu obojenost u tome ima konzumacija supstance od povoda. Poznato je da je najveći procenat recidiva kod zavisnika vezan za praznike. Ovo je i očekivano jer je tada veća potrošnja alkohola u opštoj populaciji. I tu zavisnici sebe ubjeđuju da „kad već svi piju i oni imaju na to pravo“. „Jednom narkoman- uvijek narkoman“, nemoguće je ostaviti drogu, zašto se onda i mučiti. „Robin Hud“- često zavisnici sebe pokušavju da prikažu kao borce protiv nepravde. Krađe opravdavaju time da su krali od bogatih, a oni po njihovim ubjeđenjima i sami nepošteno dolaze do bogastva.

Uvijek se prisjećamo jednog pacijenta koji je razvio cijelu teoriju da su današnji heroinski zavisnici nasljednici hajduka, jer prvi su bježali u planine i borili su se protiv zuluma, a ovi drugi, po njemu, zbog toga što ne mogu da se suoče sa nepravdom „kradu od bogatih“ i „bježe u drogu“. „Pravni zastunik“- je igra kad neko od zavisnika u centrima uvijek ima potrebu da „štiti prava“ ostalih zavisnika i uvijek se osjeća prozvanim da istupa. „U epicentru događanja“- je igra kada jedan te isti zavisnik je prisutan u svim negativnim dešavanjima u ustanovi,svugdje ga ima,sem u priči o oporavku. „Bolje biti bilder, nego zavisnik“- je igra kada zavisnici u ustanovama gdje postoje teretane počinju opsesivno-kompulsivno da se bave svojim tijelom i rade stotine trbušnjaka i sklekova i dižu stotine kilograma tegova. Jačanje tijela dovodi do rasta agresije, jer zavisnik koji je tek uspostavio krhku apstinenciju ne umije da kontroliše nabildovano tijelo. „Ne smijem da izađem, izbaci me ti“- osoba nesvjesno želi da izađe, ali ne smije zbog pritiska porodice ili sopstvenog osjećaja krivice, pa počne da se ponaša toliko loše da na kraju bude izbačena. „Ne mogu da živim bez žene i djece“- osoba želi da izađe i da se drogira, a to opravdava željom da bude sa porodicom.

„Neću je ostaviti, pa da ću se nadrogirati“- ovo je igra kada su u vezi dvoje zavisnika u aktivnoj fazi. Obično se iza riječi o velikoj ljubavi krije banalna potreba za drogom i drogiranjem. „Nisam ja propao kao oni“- osoba želju za drogiranjem racionalizuje time da nije propala, ima gorih, da ona može da se kontroliše. On uzima drogu svakodnevno, ja ne. On krade, ja ne. On uzima intravenski, ja ne. On ima hepatitis C, ja ne. On je bio u zatvoru, ja ne…Nikada nećemo zaboraviti jednog klijenta koji je ispričao da 8 godina uzima heroin, od čega 4 godine intravenski, da je bio u zatvoru zbog droge, da je zbog svog načina života izgubio nekoliko poslova i da se razveo. Na kraju je upitao terapeuta: „Zar vi mislite da sam ja kao ovi narkomani?“ Ili dolazi da apsurda kada dugogodišnji zavisnici napustaju grupne psihoterapije i centre jer im je žao momaka, pa ne mogu da slušaju „teške priče“. „Ja vi ovdje radim“- Zavisnici u ustanovama gdje postoji radna terapija pokušavaju da prikažu kako su vrijedni i kako rade zbog drugih i pomažu zaposlenim. „Ja se liječim, a što ću dobiti“- je igra kada zavisnici na račun tretmana pokušavaju da dobiju ustupke ili nagradu od porodice.