Zavisnost u svijetlu teorije igara

0
567

Igre roditelja

Kada se igra određena igra, onda je cijeli porodični sistem uključen u nju. Roditelji obično igraju komplementarne igre koje onemogućavaju zavisnicima da rješe svoj problem. Roditelji često to ne rade svjesno, ali obično time prave „medvjeđu uslugu“ zavisnicima zbog svojih neriješenih problema. „Nemoguće je da se moje dijete drogira“- je zatvaranje očiju pred problemom, porodica ne prihvata očigledne simptome. Neki roditelji informaciju da se dijete drogira doživljavaju kao atak na sebe ili dijete. „Gdje sam pogriješila“- samookrivljivanje i demobilizacija krivicom. Roditelj krivi sebe i umjesto da se posveti efikasnom rješavanju problema, krivica ga blokira. „Prokleto društvo ili prokleta droga“- ne prihvataju odgovornost djeteta i same porodice. U ovoj igri uvijek je neko drugi kriv. „Sve ću da uradim da bi apstinirao“- roditelji bi sve da urade umjesto zavisnika i tako nesvjesno sabotiraju proces zalečenja jer opet uvlače zavisnika u simbiozu. Neki roditelji pokušavaju i da se oporavljaju umjesto zavisnika. Neki pokušavaju da trgovinom sa zavisnikom riješe probem kupujući kola, stanove, dajući velike džeparce, nalazeći im poslove. Naravno da je ovakav prilaz kontraproduktivan i roditelji ulaze na klizav teren igara, gdje se zavisnik osjeća ko riba u vodi.

„Spasite ga, ako ne uspijete vi ste krivi“- roditelji pokušavaju da odgovornost za rezutate liječenja prebace na terapeute („Vi ste mu ko otac“). Misle da su terapeuti čarobnjaci i da mogu da izliječe osobu bez njene autentične motvacije. Ne žele da prihvate da programi oporavka zavisnika daju rezultate ne kod onih kojima su potrebni, već kod onih koji to iskreno žele. Ako tretman ne uspije mogu da okrive terapeuta, obično u nekompetentnosti ili nezainteresovanosti, i tako pokušavaju da „zaštite“ dijete i sami izbjegnu odgovornost za neophodnu promjenu porodičnog sistema. Sin je u ustanovi, a šta ja da radim sa svojim životom?- Obično majka stalno zove, brine se za sina, a ustvari se plaši da ako se ne bavi sinom, moraće da se suoči sa prazninom ili nekim potisnutim problemom u svome životu. Takvi roditelji su veoma tvrdokorni na promjene. Pokušavaju svakodnevno da zovu terapeuta očekujući da će na taj način umiriti sopstvenu anksioznost. Važno je da roditelji uvide koje igre igraju i na koji način to utiče na oporavak samih zavisnika. Ono što su nesvjesna ne ok uvjerenja, bilo klijenta bilo roditelja su bazična uvjerenja ličnosti o sebi i oporavku. Ona stoje u osnovi svake igre i tek kada se ta sržna uvjerenja promijene osoba može da održava stabilnu apstinenciju, ali dok ona postoje i dok nisu dekontamirana, izazvaće probleme. Neka od tih uvjerenja su: -Ne zaslužujem da se oporavim; -Ne želim da živim; -Život je muka; -Promjena je suviše teška; -Ja ću ih kazniti; -Sekundarna dobit klijenta od problema (svi brinu o njemu, maze ga, sažalijevaju itd); -Dobit porodičnog sistema problema (sin je kod kuće, neće otići od nas, on je naše „malo dijete“, sve radim za njegovo dobro).

Da bi ljudi odustali od igranja igara potrebno je da se primijene neke terapijske strategije koje se uglavnom odnose na: -Pojašnjavanje i konfrontacija igara (osobi se objasni da igra igru i kada počne da je igra terapeut je suoči sa tim, ali iz sopstvene ok pozicije, naravno); -Osvješćivanje unutrašnjeg hemijskog konflikta; – Osnaživanje zdravog dijela ličnosti (onog koji želi da se ne drogira); Upućivanje na bazična ok uvjerenja osobe o sebi i drugima (promjena osnovnih životnih uvjerenja, što kod zavisnika predstavlja mijenjanje cjelokupne životne filozofije što je dugotrajan proces). Takodje, potrebno je kombinovati više terapijskih modaliteta da bi se ovaj kompleksan problem riješio.U našoj ustanovi koristimo: – Program 12 koraka; – Transakciona psihoterapija; – Rad sa porodicom.

I na kraju…

Valja istaći da u osnovi svih igara koje,kako smo videli mogu da budu izuzetno destruktivne stoje uverenja osobe da ne vredi,da ne zaslužuje da živi, da ne zaslužuje da se oporavi. Igre koje roditelji igraju takodje sadrže osnovna uvjrenja koja su loša i nerealna. Da bi se ispravno psihoterapijski uticalo na ova sržna uverenja potrebno ih je zamijeniti zdravim stavovima prema sebi i životu. To bi trebalo da uradi cijeli porodični sistem, jer je zavisnik dio tog sistema. Znanje o igrama je korisno da bismo razumjeli nečije naizgled nelogično ponašanje i da bismo se postavili na pravi način prema igračima. Ukoliko imate zavisnika u porodici ili okruženju,važno je da ste upoznati sa ovim korisnim konceptom. Naše iskustvo je da oslobodjenje od igara na kraju dovodi i do autentičnog života zavisnika. A to je ono što svaki čovjek želi, bio zavisnik ili ne…

Tekst je napisan u okviru projekta „Rehabilitacija i resocijalizacija zavisnika i zavisnica u Crnoj Gori“-izgradnja Centra za žene zavisnice od P.A.S.

 

Dr Ljubinko Kaluđerović, psihijatar-narkolog

Adriana Pejaković, psiholog i psihoterapeut