PUT U JEDNOM SMJERU
Da bi neko bio primljen u Centar mora biti apstinent, to jest negativan na sve psihoaktivne supstance, uključujući alkohol. Takođe, traži se da ne boluje od neke druge bolesti koja zahtijeva stalni medicinski tretman, jer u Centru nema ljekova.
Cijena tretmana je 1.000 eura, od čega 2/3 plaća država, odnosno po trećinu Ministarstvo zdravlja i Glavni grad Podgorica, a ostatak klijent. Po toj računici jedan dan u Centru košta 11 eura, ili za mjesec 333 eura. U Centru kažu da su to najniže cijene u regionu, jer su vodili računa samo o formi ekonomske isplativosti.
– Suma je simbolična, posebno naspram one koje su zavisnici trošili godinama na opijate – ocijenio je zamjenik direktora Centra za smještaj, rehabilitaciju i resocijalizaciju korisnika psihoaktivnih supstanci Duško Raspopović.
ULAZAK U CENTAR
– Klijent najprije potpisuje predugovor na mjesec i biva smješten u zaseban paviljon zajedno sa ostalim početnicima, a nakon toga, ukoliko ustanovimo da nije došao pod prisilom, ili samo da bi ispunio nečiju želju ili htjenje, dakle ukoliko to nije dobrovoljno, zaključuje se ugovor na još 11 mjeseci. Poslije toga klijent prelazi u drugi dio Centra, gdje dobija svoju sobu i cimera. Sve sobe su uslovne, kao u hotelu sa četiri zvjezdice. Svaka soba ima zasebno kupatilo, a mimo toga imamo i TV salu, restoran sa dva profesionalna kuvara, zatim kompjutersku salu, malu teretanu, biblioteku, terene za sport, plastenik od 500 kvadrata gdje za potrebe Javnog zelenila Glavnog grada klijenti učestvuju u pripremanju nekih kultura. U planu je sređivanje još nekih pogona, za terapije. Maksimalni kapacitet Ustanove je 85 klijenata, a sa 65 je optimalna iskorišćenost – ističe Raspopović.
RADNI DAN
– Klijenti ustaju u sedam, do osam sređuju svoju sobu i obavljaju ličnu higijenu. Do devet je doručak, a nakon toga razne terapije i nastava. U dva je ručak, poslije njega sat je slobodan, a vrijeme za birane aktivnosti određeno je do sedam sati. Večera je svakoga dana od osam do devet, a nakon toga po ličnom izboru – neko gleda lm, televiziju, neko čita – navodi Raspopović.
Program rehabilitacije se sastoji od psihoterapije, socioterapije i radnookupacione terapije. Centar ima dobru saradnju sa Zavodom za zapošljavanje, gdje se pohađa kurs za računare.
– Na posljednjem kursu naši klijenti su pokazali najbolje znanje, 100 odsto uspješnosti, najbolja od svih teško zapošljivih grupa sa kojima radi Zavod – ističe on.
Raspopović naglašava da zavisnici prije dolaska u Centar izgube životni ritam, imaju neke druge navike, pa zato postoji sistem i raspored svih događaja, od ustajanja do večeri. Stvara se navika, normalna, radna, jer oni su zamijenili ritam, zamijenili su dan za noć.
TRETMAN
– Najprije se kreće sa medicinkim tretmanom – znači čišćenje organizma i ulazak u apstinenciju, i što duže traje apsitinencija to je bolje. To se poklapa sa prvim mjesecom provedenim u Centru.
Potreba za ovakvim centrom nastala je zato što smo uvidjeli da se nakon medicinskog liječenja zavisnici vraćaju kući i u okolinu gdje su počeli da upotrebljava psihoaktivne sustance, što u najvećem broju slučajeva rezultira vraćanjem drogi, a sve zbog neizgrađenih odbrambenih mehanizama, neojačanog psihofizičkog stanja. Zato su potrebne ovakve ustanove, gdje će se provesti godina ili možda i više, da bi se čovjeku vratila normalna životna volja.
Takođe, to podrazumijeva i rad sa porodicom, takozvana porodična terapija, jer ovo je problem društva a ne pojedinca. Čak su često i porodice bile te koje su indirektno bile odgovorne , ili su stvorile uslove za drogiranje nekog svog člana, ispuštanjem u nekim životnim situacijama ili kasnijom nebrigom – napominje Raspopović.
VOLJA
– Kod nas postoje predrasude i potrebno je vrijeme da se one izgube, da članovi porodice ili ljudi iz okruženja ne gledaju na zavisnike kao na nešto strašno, već kao na bilo koga kome je potrebna medicinska pomoć. Roditelji su ti koji često skrivaju taj problem, guraju ga pod tepih i nerijetko pribjegavaju liječenju van Crne Gore, što je skupo i često bez većeg efekta – ističe Raspopović.
Kako kaže – odluka je najbitnija. Dok je god klijent pod pristiskom, nagovorom ili ucjenom, liječenje neće biti uspješno.
– Mi vrlo brzo vidimo da li su oni došli zato što su zabrinuti za svoj život ili su tu jer bježe od sankcija, od policije, jer misle da će biti bezbjedni kod nas, ili pak dođu po nagovoru porodice, ili ucjenom da će ih ostaviti neko blizak – supruga, djevojka, ili pod obećanjem da će im se nešto kupiti. Međutim, to nije spas, takvi se vrlo brzo vrate drogi kada izađu. Zato kažem – bitna je odluka, jer narkomanija je bolest, to se mora naglasiti, bolest koja se liječi – hronična, recidivirajuća bolest, koja uz dobar tretman i jaku volju može da se pobijedi – kategoričan je on.
SVIJEST
– Ovo je jedina bolest kod koje ljudi ne idu kod ljekara. Ovdje svi bježe od pomoći, i prije će je potražit na ulici, ili kod dilera, nego kod onoga koji mu jedino može pomoći. Ovaj problem još ne zauzima dovoljno prostora u našem društvu, posebno u medijima.
Da bi se otklonila svaka sumnja da li je neko narkoman može se uraditi test iz urina. Ti testovi su besplatni i mogu se uzeti u zdrastvenim ustanovamama, pojedinačno za jednu drogu, ili za pet ili deset – kaže Raspopović.
Ako nije izvodljiva provjera na ovaj način on preporučuje da se obrati pažnja na sve spoljašnje znake – promjene u ponašanju, navikama, društvu, nestanak stvari iz kuće, potreba za mnogo više novca, kao i sami spoljašnji izgled – sasušene i proširene zenice, crvenilo oko očiju, modrina ispod očiju, atipično ponašanje, agresivnost…
RADOZNALOST
– Mladi uzimaju drogu iz radoznalosti, najveći broj tako ulazi u svijet droge, najčašće u doba adolescencije. Prije desetak godina starosna granica ulaska u taj svijet je bila 26 godina, a sada je 14, dakle osnovci počinju sa konzumiranjem opojnih supstanci.
Posebno mediji mnogo doprinose da se agresivnost, zloupotreba droge, prikažu u lijepom, primamljivom svijetu, stvaraju se mitovi o skupim autima, djevojkama, i to može negativno djelovati i izazvati identifikaciju sa njima. Naravno, mladi ljudi uzimaju ono što njihovom egu najviše prija. Tako da često probaju da bi vidjeli, osjetili kako je to. Drugi motiv je da bi riješili neki problem, a treći radi bolesti, da riješe tegobe, bolove, međutim njih je najmanje – pojašnjava Raspopović.
Mladi, dodaje on, misle da će se ljepše provesti na žurci, moru ako su pod dejstvom droge, da će im povećati seksualni ugođaj, želju, da će im biti lakše da priđu djevojci, da će lakše naučiti lekciju, izaći na ispit. Sve su to priče za lakovjerne – upozorava i naglašava da uvjek postoji neko ko takvu priču plasira da bi što više njih uvukao u taj krug.
Kada neko povuče prvi dim marihuane on je debelo zagazio u svijet zavisnosti. Prvi grami se daju besplatno, jer kada droga uđe u naš organizam ona upravlja nama.
ILUZIJA
– Prvi efekat uzimanja droge daje lažni osjećaj opuštenosti, iluziju, osjećaj pojačane razonode, smijeha, ali kada prestane dejstvo, osoba postane apatična, psihički utučena. Droga djeluje na centralni nervi sistem, kao i alkohol. Podjela na lake i teške droge je laž, sve one izazivaju zavisnost – kategoričan je naš sagovornik.
Droga je svaka supstanca prirodnog ili sintetićkog porijekla koja unešena u organizam mijenja stanje svijesti. To je de nicija. Ona truje organizam, mijenja našu svijest. Pod njom se prave i krivična djela, od najlakših do najtežih – prvo prodaja stvari, pa krađa porodičnih dragocjenosti, onda slijedi izlazak na ulicu i sitne krađe dok se ne završi sa težim djelima, kao što su razbojništvo, pljačka, ubistvo, silovanje, prostitucija, a sve to da bi se došlo do novca.
CRNA GORA
– Crna Gora do devedesetih, nije imala probleme, bili smo posljednja republika iz bivše SFRJ koja je došla na udar narkomanije. Da li zbog patrijarhalnog vaspitanja, brige o potomstvu, praćenju procesa odrastanja, naše tradicije, ne znam, ali to je kod nas bilo na najnižem nivou. Sada je to potpuno drugačije. Krajem prošlog vijeka narkomanija je ušla na naša vrata, pa smo tako 1993. imali prvi put nekoliko grama zaplijenjene marihuane, i to u Podgorici, da bi se samo dvije godine kasnije zaplijenjene količine mjerile stotinama kilograma – prisjeća se Raspopović.
Geografski, Crna Gora je interesantna, na balkanskoj je ruti – iz Albanije, preko Crne Gore za Hrvatsku, Bosnu, Sloveniju i Evropu. Tu je i jedan ”morski” krak preko luka, i jedan dio iz Srbije. Mi smo na raskršću, nezaobilazni. Sa oko 600.000 stanovnika nijesmo interesantni za rasturanje droge, ali te mrvice koje ostanu ili se individualno nabave na ulicama, dovoljne su da budu fatalne.
Podaci od prije nekoliko godina govore da je zavisnika od droge negdje oko 2.500 do 3.000, ali Raspopović se plaši da ih je više.
TRŽIŠTE
Prema podacima kojima raspolaže Raspopović u Crnoj Gori devedesetih se najviše zloupotrebavljavala marihuana, dok je danas to herioin. Iako se ne može govoriti o gradaciji, kada bi morao, on bi herion kvali kovao kao najgoru drogu, jer se sa nje, uslovno rečeno, najteže skida, kako kažu sami zavisnici.
Heroin je jako prljav, nikada nije čist na ulici i prodaje se u koncetraciji od tri do osam odsto u gramu. Ostatak je kreč, cimenat, brašno, mlijeko u prahu, nes kafa, šećer u prahu, puding, mišomor, talkovi, cijanidi, mljeveno staklo…
Marihuana, dakle paklica ili kutijica od šibica, od čega se može napraviti nekoliko džointa, košta na ulici od 3 do 5 eura. Ekstazi, jedna tableta, takođe od 3 do 5 eura. Heroin – gram, razblažene naravno, od 15 – 30 eura, zavisno od čistoće i zastupljenosti na ilegalnom tržištu. Kokain košta od 50 do 100 eura. Za sada se suzbila zloupotreba farmaceutskih prozvoda, ljekova, a nema ni puno inhalanata (npr. lijepak).
LEGALIZACIJA
Legalizacija bi se odrazila jako loše, i ja sam protivnik takvih predloga. Legalizacija marihuane u nekim državama nije donijela nikome dobro.
Prije svega, nijesam čuo od ljudi sa kojima sarađujem i izvan bivše SFRJ, da neka zemlja proizvodi drogu i da je legalno izvozi. Marihuana je neka prva stanica u svijetu droge i kada bi nju legalizovali postavilo bi se pitanje a zašto ne i herion i ekstazi… Naravno, neću da pričam o tome da bi od sebe napravili metu, stjecište narkomana, dilera, prostitucije, homoseksualaca. Narko lobi jeste jak i njima je u interesu da se laži rašire po svijetu, da je marihuana ta koja pomaže kod nekih bolesti, koja samo malo pojačava raspoloženje, da je zdravija od duvana. Tako oni koji o tome ne znaju ništa mogu pomislit da ona nije štetna. Ogroman je novac u igri i zato se takve priče preko nekih uticajnih ljudi ili država pokušavaju proširiti i konkretizovati – upozorava Raspopović i zaključuje da ako je neko ubio čovjeka ne moramo i mi da bi vidjeli kakav je to osjećaj!
Add comment