Razgovarajući sa nastavnicima i roditeljima postala sam svjesna uznemiravajućeg porasta nasilja među adolescentima koji su agresori, a roditelji i nastavnici su njihove žrtve. Ovakva vrsta ponašanja nije postojala 80-ih i 90-ih godina prošlog vijeka, ali je od tada porasla do nivoa alarmantnosti.
Iz iskustva sam zaključila da ovakva vrsta ponašanja nije vezana samo za problematičnu djecu iz disfunkcionalnih porodica. To je problem koji se javlja kod svih socijalnih i ekonomskih grupa. Iz brojnih razloga roditelji se nerado obraćaju za pomoć. Najteža i najbolnija stvar za svakog roditelja je da prizna da ga sopstveno dijete zlostavlja. Najčešći razlog tome je bojazan od dobijanja etikete lošeg roditelja, kao i posramljenost zbog nemogućnosti suočavanja sa ulogom roditelja. Razumljivo je što roditelji nijesu voljni da svom djetetu pripišu karakteristike kriminalca.
Problematično i buntovno ponašanje u adolescentskoj dobi opravdani su i očekivani do jedne granice, ali problem nastaje kada to ponašanje preraste u nasilje.
Veoma je bitno znati da se promjene ponašanje mogu desiti u bilo kojoj životnoj dobi, ali postavljanje granica u adolescenciji mnogo je teže nego u mlađim uzrastima. Od krucijalnog značaja je roditeljkska intervencija u ranom djetinjstvu.
Velikom broju djece koji imaju problem agresivnog ponašanja prijeti opasnost od poremećaja ponašanja. Poremećaj ponašanja je stanje u kome pojedinac konstantno zanemaruje društvene norme i prava drugih ljudi. Simptomi poremaćaja ponašanja su: sklonost ka laganju i krađi, oktutno ponašanje prema životinjama i ljudima, emotivno i fizičko nasilje kao i svjesno uništavanje imovine.
Postoje brojne teorije o tome zašto je došlo do naglog porasta adolescentskog nasilja. Neke od njih su: anksioznost zbog posla ili nezaposlenosti, odsustvo roditelja i definisanih granica dozvoljenog, zloupotreba psihoaktivnih supstanci, konflikti među roditeljima, neinformisanost roditelja o okruženju svojih tinejdžera i nemogućnost kontrolisanja njihovog pristupa internetu i društvenim mrežama i desenzitizacija usljed izlaganja erotskom i nasilnom televizijskom sadržaju.
Veoma je bitno stvoriti okruženje u kome mlada osoba može da vježba kontrolu.
Teško je ubijediti razuzdanog tinejdžera da posjeti doktora ili psihoterapeuta jer njegovi roditelji ili nastavnici smatraju da postoji problem.
Postoji nevidljivi hendikep koji funkcioniše na individualnom psihološkom nivou. Taj hendikep može biti posljedica razbijanja tradicionalnog načina vaspitanja i prihvatanja načina vaspitanja u kome se djeca smatraju jednakim kao roditelji, ili njinovim prijateljima, posljedica situacije u kojoj jedan roditelj poništava odluku drugog tako da djeca nemaju čvrsto određene granice ponašanja, bojazan roditelja da djetetu kažu „ne“ da ne bi ono napravilo neku scenu, ili posljedica želje roditelja da njihovo dijete ima sve što oni u djetinjstvu nijesu imali.
Roditelji gube kontrolu nad djecom jer nijesu postavili jasnu disciplinarnu strukturu dok su djeca mala. Na taj način djeca postaju dominantnija od roditelja i shvataju da mogu lako da manipulišu njima.
Često djeca koja u djetinjstvu nijesu imala granice dozvoljenog ponašanja, ostaju u toj fazi infantilnosti, kasnije vjerujući da su oni centar univerzuma.
Pravilno odgajanje djeteta je ključno. Veoma je bitno proći sa djetetom u ranoj fazi razvoja kroz različite situacija i uvesti pravila i modele ponašanja, tako da će u adolescentskoj dobi ono biti u mogućnosti da na osnovu tih pravila izgradi sopstvene obrasce ponašanja. Pravilan razvoj djeteta jednak je dobro postavljenim temeljima kuće. Ukoliko su temelji klimavi biće problema.
Bitno je suočiti se sa problemima prije nego što postanu preozbiljni. Emocionalno ponašanje je reakcija na druge ljude. Asocijalnost je često povezana sa depresijom. Individua koja pati od psihosomatskog oboljenja može da ima napade bijesa. Međutim, svi mladi ljudi sa antisocijalnim problemima u ponašanju imaju jednu stvar zajedničku, a to je nedostatak samopoštovanja koje se može manifestovati na različite načine.
Često smo skloni da pretpostavimo da se svi osjećaju isto, ali to je daleko od istine. Nažalost, mnogi ljudi ne iskuse onu vrstu djetinjstva koja im obezbjeđuje neophodnu osnovu za razvoj samopouzdanja. Postoje indikacije da veliki broj djece koja nemaju dobru osnovu za dalji život često razviju osjećaj nesigurnosti.
Ta vrsta nesigurnosti nije patološko stanje, ali predstavlja indikator poteškoća koje ta djeca imaju u upravljanju sopstvenim osjećanjima.
Zdravstveni i socijalni radnici koji rade sa depresivnim, mentalno oboljelim ili osobama sa kriminalnim problemima, svjesni su koliko je stvarno teško tim ljudima da uspostave emotivni balans.
Kao potencijalne žrtve nasilnih tinjedžera često im se suprostavljamo prijetnjama. Mi ih odbacujemo od sebe i odnosimo se prema njima kao prema huliganima, ubicama i lopovima.
Naš stav prema takvim osobama je da ne treba da brinemo o njima jer njih nije briga za nas. Teško je razumjeti kako osjećaj humanosti možemo do te mjere izgubiti.
Add comment