(Organizator Službe za suzbijanje malarije u Crnoj Gori)
Malarija, ili močvarna groznica, bila je u starija vremena, do otkrića di-di-ti-ja, insekticida za uništavanje komaraca, najrasprostranjenija bolest, od koje se više umiralo no od bilo koje druge bolesti. Prema izvještaju dr Jovana Kujačića, štampanom 1925. godine, najteži slučajevi malarije bili su u okolini Ulcinja i oko Skadarskog jezera, Rijeke Crnojevića, Vira i Zete, do rijeke Cijevne. Malarije lakše vrste bilo je i u okolini Podgorice, Danilovgrada, Nikšića, Berana, Bijelog Polja, Andrijevice i Plava. Dr Radulović u monografiji „Eradikacija malarije u Crnoj Gori” iznosi statistički podatak koji iz objektivnih razloga nije obuhvatio sve slučajeve, da je u Crnoj Gori u vremenu od 1923. do 1943. godine registrovano 28.486 slučajeva malarije. Radulović citira jedno predanje o umiranju od malarije. „Državna vlast Crne Gore, poslije oslobođenja Bara 1879. godine, naseljavala je Barsko i Ulcinjsko polje porodicama iz siromašnih krajeva, gdje malarije nije bilo ili je bilo vrlo malo. Jedan čovjek iz Kuča u toku ljeta došao u Bar sa svoja tri sina i drugom porodicom, da kao kolonista primi dodijeljenu zemlju i da se tamo naseli. Poslije mjesec dana sva tri sina su mu se razboljela od ‘groznice’, od kojih je jedan umro u Baru, a prilikom njegovog prenošenja radi sahrane u rodno mjesto, drugi mu sin umre od iste bolesti na vrhu Sutormana, a treći kad su stigli u Kuče, tako da ih je sva tri jednovremeno sahranio.”
Zaslugom organizatora dr Radulovića i prof. dr Milana Gvozdenovića, uništavanje komaraca, prenosilaca malarije, počelo je 1947. godine, novim, do tada nepoznatim insekticidom di-di-ti-jem. Stručna i materijalna pomoć Crnoj Gori stizala je od Svjetske zdravstvene organizacije i od Savezne vlade.
Budući da više nema opasnosti od malarije, zanimljivi su podaci iz istorije zdravstvene kulture koji su u vezi sa malarijom. Stiven Lerer u monografiji o razvoju medicine „Vitezovi medicine”1 , piše da je malarija kao bolest Aleksandra Velikog izmijenila tok istorije.
„Uticaj malarije na istoriju Grčke, bio je sve, samo ne proizvod mašte. Bolest je pogodila Aleksandra Velikog na vrhuncu njegove moći. Silom oružja, makedonski vojskovođa prinudio je grčke državice na savez i njihove armije poveo protiv Persijanaca, osvojivši pri tom cijelu obalu istočnog Sredozemlja. Zatim je pokorio Siriju, Fenikiju, Arabiju i Egipat, prije no što je konačno pobijedio vojsku Darija, moćnog persijskog cara. Aleksandrovo prodiranje odvelo ga je u sjevernu Indiju, gdje je ponovo slavio pobjedu, uprkos snažnom otporu brdskih plemena. Najzad kad je osvojio čitav poznati svijet, spremao se da osvoji i do tada nepoznate krajeve. Izgrađena je ogromna luka sa hiljadu brodova i prikupljena velika flota. I ljudi su bili obučeni, a potrebne zalihe obezbijeđene. Ali, neposredno prije nego što je trebalo da, početkom jula 323. godine prije nove ere, krene na čelu svoje armije, Aleksandar je dobio groznicu i putovanje je bilo odloženo… Sa Aleksandrovim zdravljem stajalo je sve gore i gore. Najzad je pao u duboku komu, ogluveo, tijela izmorenog groznicom i široko razrogačenih, u tavanicu uprtih očiju, koje više nijesu vidjele. Slijedećeg dana Aleksandar Veliki bio je mrtav.”
I Njegoš u „Bilježnici” piše o uzroku smrti majke persijskog cara i o uzroku smrti Aleksandra Velikog.
„Sizigambi, mati Darijeva, koja je toliko nesreća pretrpjela i njoj su 80 bratah od oka poginuli, umorila se glađu od žalosti za Aleksandrom. (Na ovo se vidi kako ju je drža).”
Njegoš u „Bilježnici” nejasno piše o tome da li je Aleksandar dobio groznicu od vina ili od malarije: „Kalan voli bi se spaliti, nego u ruke medigu uljesti.”
Čast mu čini Aleksandar. Obećanje krune ko više popije. Pramak dobi krunu, no ju životom plati: crče od pića poslije 41-e čaše, a najposlije od Herkulove, koja je primala 6 botiljah. Ispivši ovo, Aleksandar dobije groznicu i umre. Arhitekt Stasikratpredlaže Aleksandru da mu od gore Atosa napravi monument.
Piše: doc. dr med. sc. Božo Vuković
Add comment