piše: Ognjen Savić
foto: Boris Pejović
Javna ustanova za smještaj, rehabilitaciju i resocijalizaciju korisnika psihoaktivnih supstanci na Kakarickoj gori u Podgorici, otvorena je u martu prošle godine, a prve klijente primila je u septembru. U više nego uslovnom kompleksu smještena su 23 zavisnika, od 23 do 46 godina, od kojih su dvojica prijevremeno „otpuštena“, zbog narušavanja kućnog reda, a jedan je sam napustio ustanovu. I ulazak i izlazak su dobrovoljni.
U Centru su smješteni samo zavisnici muškarci, ne i žene. Odgovorni kažu da su ankete pokazale da u Crnoj Gori još nije „sazrelo vrijeme“ i za liječenje žena, jer se porodice mnogo teže odlučuju da njih šalju na rehabilitaciju. No, i pored toga, u planu je da se obezbijedi takav centar kroz godinu, dvije.
Jedan od prvih korisnika usluga ove ustanove ima 27 godina. Konzumirao je skoro sve vrste droga, mahom heroin, više od 10 godina. Oženjen je i ima četvorogodišnju kćerku. Apstinent je od juna, a u Centar je ušao u novembru. Kaže da se nije lako izboriti sa desetodnevnom navikom, a kamoli sa onom koja traje čitavu deceniju. Kaže i da „skidanje“ ne podrazumijeva samo ostavljanje droge, već i lišavanje jednog načina života.
POMOĆ
– Počeo sam sa apstinencijom u junu prošle godine. Ubrzo sam otišao u Kotor (Specijalna ustanova za psihijatrisjko liječenje – Dobrota) na deset dana, nakon toga nastavio sam apstinenciju još četiri mjeseca, dakle, ništa od droge nijesam uzimao. Prvih deset dana pio sam tablete, a poslije ni tablete ni alkohol ni marihuanu. Ali nijesam znao da treba mijenjati način života, mijenjati društvo. Malo glupo zvuči da neko nije znao tako nešto, ali eto… Onda sam počeo da se opet bavim sportom, da mnogo treniram. Ranije sam bio fudbaler. I tako sam skoro svakog jutra trenirao, često i popodne, mada je to vrijeme bilo određeno za moju kćerku.
Provodio sam najviše vremena kao penzioner, što se ono kaže, upotpunjavao ga na svoj način. Onda sam, u novembru, došao u Centar.
POČETAK
– Prva droga koju sam probao bila je heroin. Bio sam sportista, nijesam pušio, pio, ali sam sa 15 – 16 godina uletio u pogrešno društvo, da, takoreći, mafijam, u tim godinama koje svašta nose. Trebalo je da tada potpišem ugovor za jedan fudbalski klub, bilo je to kada su igrali kod nas Vučinić, Poleksić, Međedović, i baš na taj dan, tako je sve nekako počelo, pokačio sam se sa nekim momcima, napravio incident „širih razmjera“, i ostao bez ugovora, otišao u zatvor kao petnaestogodišnjak. To je bila podloga. Nakon toga sam odmah probao heroin, dobio smirenost, nijesu mi se vrtjele neke stvari po glavi kao ranije. Inače sam po prirodi malo impulsivniji. A poslije toga sam već sve probao. Mada sam se uvijek vraćao heroinu. Sve dok nijesam shvatio da drogu ne mogu više da kontrolišem.
DESET GODINA
– Deset godina sam bio zavisnik, koristio sam sve droge, ne znam ni sam koju nijesam probao. Imao sam u to vrijeme i problema sa zakonom. Dobio sam ćerku, ali vrijeme koje sam provodio sa njom bilo je bez emocija, kao da nije moje dijete. Prvo dvije godine u zatvoru, pa kada bih izašao onda opet droga, pa krađa, tuča.
Godinama vidite da se nešto događa sa vama i oko vas i opet mislite da nijeste u problemu. Gledao sam starije momke, ali nijesam zapazio da su propadali. Pokušao sam da je ostavim mnogo puta, poslije negdje četiri – pet godina i uspijevao po 20-tak dana, upadao u euforiju nakon 15 dana, mislio da ja to mogu, da sam jači. A onda odlučiš da uzmeš još samo jednom, pokreneš zavisnički mehanizam u glavi i sve nanovo – priča on.
Najduža apsitinencija bila je devet mjeseci. Tada je koristio samo tablete.
– Mogao sam da koristim onaj blokator, ali on mi je bio samo kao stražar, a ja sam znao da je problem u glavi, psihološki. I kada bih bio u nekoj drugoj ustanovi droga je ulazila svako malo, u Kotoru na primjer, gledaš kako se drugi drogiraju, i nema tu spasa. Kad prestane da se drogira čovjek osjeća depresiju, pada, ne može dalje. Klasika je da svako može da pretrpi fizičke bolove prvih dana, ali poslije dolazi nemoć, destruktivne misli, nijesi nizašta, sve je prazno. Nešto si u toj drogi pronašao što ti je nekako odgovaralo, a poslije ostaješ sam, sam sa sobom, sa onim što jesi. Pa da je nešto deset dana navika ne bi je se bilo lako riješit’, a ne deset godina. Ali sam, evo, nekako uspio – kaže naš sagovornik.
Add comment