Savremeni čovjek je sve više otuđen, zabrinut i depresivan, uz često narušene porodične odnose, sa osjećajem bespomoćnosti, beznađa i sa slomom adaptacionih sposobnosti, te se često okreće raznim zavisnostima. Nastanak ovih pojava je multifaktorijalan.
Osim zavisnosti od alkohola i droga o kojima stalno pričamo, u našem okruženju postoji niz zavisnosti i poremećaja ponašanja, a značajno su prisutne i na neki način postaju trend življenja, specijalno mladih. U našem društvu, svjedoci smo raznih izmjena, kao što su migraciona kretanja, otežano funkcionisanje porodica, ekonomska kriza, otuđenje, pad zaposlenosti… Sve ovo ima uticaj na povećanje mentalnih poremećaja, samim tim je povećana i zloupotreba alkohola i drugih psihoaktivnih supstanci, a došlo je i do porasta nehemijskih zavisnosti. Bolesti zavisnosti su veliki problem pojedinca, porodice i društva. Zloupotreba psihoaktivnih supstanci (PAS) je visokorizičan i društveno neprihvatljiv način zadovoljavanja potrebe za osjećajem prijatnosti. To je kompleksna bolest koju karakteriše kompulzivna nekontrolisana žudnja za PAS, traganje za njima i upotreba bez obzira na negativne posljedice. Zavisnost je bolest mozga, pogađa više regija, uključujući i one koje učestvuju u procesu nagrađivanja i motivacije, učenja, pamćenja i kontrole ponašanja. Crna Gora je, uglavnom, tranzitno područje za pojedine vrste droga. Značajan problem je krijumčarenje produkata kanabisa iz Albanije. Heroin se u Crnoj Gori krijumčari jednim krakom takozvane “balkanske rute“, gdje su ulazni putevi droge iz Albanije i Kosova i idu preko Crne Gore. Ponuda droge je sve veća, naročito u velikim gradovima kao što su Podgorica i Nikšić, i u lukama Bar i Kotor. U Crnoj Gori, Evropskoj uniji i globalno, zloupotreba i nezakonit promet drogama i psihotropnim supstancama se doživljavaju kao ozbiljan problem koji predstavlja prijetnju po zdravlje, sigurnost, socijalnu dobrobit i prosperitet opšte populacije, posebno mladih. Bolesti zavisnosti su važan rizik za javno zdravlje kao, primjera radi, zarazne bolesti – HIV, hepatitis B i C, polno prenosive bolesti… Alkohol je u Crnoj Gori najčešće upotrebljavana supstanca, posebno među mladima. Oko 70 miliona ljudi u svijetu ima alkoholom izazvane poremećaje od čega 78 odsto nije liječeno. U Crnoj Gori postoji visoka tolerancija prema alkoholu, on je sastavni dio svakog porodičnog miljea. Alkoholičari se dugo podnose i u porodici i u društvu. Nezdrava alkoholičarska porodična sredina, bez vrednosnog sistema, rada i discipline, ne pruža djeci ljubav, toplinu i sigurnost. Djeca nemaju zdravu osobu u porodici za identifikaciju, često su i zlostavljana, uplašena, nesigurna, nepovjerljiva prema okolini, a svoje ponašanje formiraju po obrascu „sve što sam mrzio kod roditelja, usvojio sam“. Ulični idoli im postaju putokaz. To su djeca pod rizikom – često postaju zavisnici. Smatra se da u Crnoj Gori ima oko 30.000 alkoholičara, te samim tim pati oko 130.000 ljudi iz njihovog okruženja.
Pijenje alkohola je socijalno prihvatljivo ponašanje. Dio je nasljeđa i nacionalne tradicije. Velika je prisutnost nelegalne proizvodnje alkoholnih pića u domaćoj radinosti i predstavlja nacionalni ponos.
Faktori rizika za nastajanje bolesti zavisnosti
Društveni faktori:
– ekonomska i društvena kriza i siromaštvo,
– društvena izolovanost i dezorganizacija zajednice,
– norme zajednice koje tolerišu upotrebu alkohola i droge,
– dostupnost alkohola i droge.
Porodični faktori:
– pojava alkoholizma,
– nedostatak komunikacije među članovima porodice,
– roditelji koji koriste droge.
Školski faktori rizika:
– često izostajanje iz škole – neuspjeh u školi,
– rano nedruštveno ponašanje,
– nedostatak vannastavnih aktivnosti u školi.
Faktori rizika u samoj ličnosti:
– otuđenost ili nedisciplinovanost,
– nedruštveno ponašanje u ranoj adolescenciji,
– drugovi koji koriste droge i alkohol,
– tolerantni stavovi prema upotrebi alkohola i droga.
Poznavanje rizika je važno zbog mogućnosti preventivnog djelovanja u školi, porodici i društvu.
Liječenje bolesti zavisnosti
Ciljevi su osigurati integralno, konstantno i pristupačno liječenje zavisnika, kao i kvalitetnu i kontinuiranu saradnju različitih pružalaca zdravstvene zaštite u zemlji, zatim, omogućiti jednaku dostupnost liječenja pacijentima oba pola i pacijentima različitih starosnih grupa, kao i korisnicima svih vrsta droga. Ciljevi su i osigurati raznolikost i visoki kvalitet kapaciteta i programa liječenja zavisnosti od droga uvođenjem različitih pristupa liječenju zavisnosti od droga, podržavati razvoj programa koji će doprinijeti stabilizaciji ili smanjivanju broja osoba zaraženih HIV-om, HCV-om i HBV-om, kao i broja predoziranja koja uzrokuju smrt, te stvoriti uslove za intenziviranje institucionalnih programa liječenja u kaznenim ustanovama itd.
Liječenje u državnim ustanovama finansira se iz državnog budžeta, kao i zdravstvena zaštita uopšte. Državna politika je da se liječenje zavisnosti učini jednako dostupnim, kao i liječenje drugih bolesti, što znači da ono mora biti dostupno svakom i u svakom trenutku. Takvo liječenje u cjelosti pokriva osiguranje pacijenta (sve oblike liječenja osim rehabilitacije i resocijalizacije).
Hospitalno liječenje sprovodi se u Psihijatrijskoj bolnici u Dobroti, na Psihijatrijskoj klinici u Kliničkom centru Crne Gore u Podgorici i na Psihijatrijskom odjeljenju u Opštoj bolnici u Nikšiću, a ambulantno liječenje u centrima za mentalno zdravlje u Podgorici, Kotoru i u domovima zdravlja u psihijatrijskim ambulantama u Herceg Novom, Bijelom Polju, Pljevljima, Nikšiću, Baru…
Psihijatri u Crnoj Gori bave se i liječenjem drugih bolesti zavisnosti kao što su kockanje i zavisnost od kompjutera, hrane…
Odjeljenje za bolesti zavisnosti u Psihijatrijskoj bolnici u Dobroti formirano je 1987. godine kao odjeljenje za liječenje alkoholičara sa 28 kreveta. Godine 2005. je renovirano i napravljene su dvije jedinice za liječenje alkoholizma sa 12 kreveta i za liječenje zavisnika od droge sa devet kreveta.
Liječenje zavisnika od heroina obuhvata:
– A – dijagnostika: dijagnostika psihičkog i somatskog stanja,
– B – liječenje opioidnog apstinencijalnog sindroma:
1 – najčešće redukcijom tramadola i infuzionim vitaminskim rastvorima, uz medikamentoznu terapiju – svakom pacijentu posebna terapija. Traje 4-5 dana uz liječenje apstinencijalnih poremećaja (poremećaja sna, raspoloženja, apetita, preznojavanja, nemira, depresivnosti…) i farmakoterapiju u vidu hipnotika, sedativa, anksiolitika i antidepresiva,
2 – metadonskom terapijom – detoksikacija sa postepenim smanjenjem metadona (kratkotrajna do 30 dana),
– C – liječenje psihičke zavisnosti i somatskih sekvela:
– praćenje psihostatusa – odgovarajuća farmakoterapija,
– praćenje somatskog statusa – saniranje sekvela,
– uspostavljanje i održavanje terapijskog ugovora,
– poboljšavanje motivacije za liječenje i prevenciju recidiva,
– edukacija,
– formiranje negativnog stava prema heroinu,
– spremnost za promjene.
– D – rekreacija,
– E – radno okupaciona terapija.
U liječenju se sprovodi individualna, grupna i porodična psihoterapija.
Liječenje zavisnika od alkohola
U liječenju zavisnika od alkohola primjenjuje se porodična sistemska terapija zavisnika. Poslije kratkog oporavka psihofizičkog statusa pacijenta, radimo na uključivanju članova porodice, radne i šire socijalne sredine.
Terapeut ima zadatak, prije svega, da:
– edukuje pacijente zavisnike i njihove saradnike (odnosi se na članove porodice, radne sredine…),
– da pacijentima pomogne da steknu uvid u svoju bolest,
– da ih ciljano vodi ka saznanju o posljedicama alkoholizma.
Prije svega, za bolesti zavisnosti kažemo da im je glavna odlika poremećaj komunikacije. Porodica je disfunkcionalna.
U toku prve dvije nedjelje boravka na odjeljenju, pacijent uz pomoć terapeuta, zahvaljujući stečenim znanjima, ista primjenjuje na svom primjeru. Ima zadatak da se, uz saradnju članova porodice, predstavi. Predstavljanje pacijenta treba da sadrži odlike bolesti, razvoj i posljedice. S obzirom na to da je ovo prvi uvid pacijenta u svoju bolest, terapeut mora biti aktivan, te spreman na neophodne intervencije jer su i pacijent i porodica u početku liječenja u otporu.
Znači, pacijent i bračni drug obično počinju predstavljanje riječima: „On je dobar, nije agresivan, dođe pijan i ode da spava, kada se svađamo djeca ne čuju, obezbijedio nam je krov nad glavom…“
Uloga terapeuta je da daje sugestije, primjedbe i uputstva, što uz konfrontaciju sa ostalim pacijentima predstavlja uspješno ostvaren cilj, a cilj je da i pacijent i porodica prepoznaju objektivno alkoholizam i faze u razvoju te bolesti.
Poslije ovog takozvanog malog predstavljanja, nastavlja se edukacija pacijenta koji ima sljedeći zadatak – veliko predstavljanje.
Uloga terapeuta je da sagleda razliku u shvatanju alkoholizma i kod pacijenta i kod porodice – između početnog i sadašnjeg predstavljanja. Sada terapeut traži potpunu otvorenost, ali i preuzimanje odgovornosti i to, ne samo pacijenta, već svoj dio odgovornosti moraju da preuzmu i članovi porodice.
Ovom predstavljanju treba da prisustvuju i djeca zavisnika i članovi radne organizacije, prijatelji i slično. Tek tako će odnosi i posljedice, kako u porodici, tako i na poslu, biti pravilno sagledane.
Terapeut ukazuje pacijentu i članovima porodice da moraju da imaju potpun uvid u bolest (bolesni su svi i zavisnik i članovi porodice), da sagledaju otpore koji su postojali prije dolaska na liječenje i trajali možda 10, 20, 30 i više godina. Sve aktivnosti u grupi usmjerene su maksimalno ka porodičnoj rehabilitaciji.
Zadatak terapeuta je da pokaže pacijentu i porodici da je liječenje bolesti zavisnosti, u stvari, mijenjanje stila življena, te da ih ohrabri i podrži ukoliko žele da napreduju u poslu, da se usavršavaju, da sa članovima porodice odlaze u bioskop, pozorište… da se bave sportom, da šetaju i što više razgovaraju.
U fokusu porodične terapije je cijela porodica. Pristup alkoholičarskoj porodici znači pristup alkoholičarskoj porodici u sistemu u kojem je alkohol i alkoholičarsko ponašanje dio sistema i faktor koji je bitan element interakcije članova sistema.
Add comment