Akreditacija zdravstvenih ustanova u Crnoj Gori

Mr Jovan Šofranac

Akreditacija zdravstvenih ustanova u svijetu sve više dobija na značaju i sve je veći broj zemalja koje se odlučuju za ovaj pristup da bi unaprijedile kvalitet zdravstvene zaštite.

Akreditacija se smatra najrasprostranjenijim nezavisnim mehanizamom spoljašnjeg ocjenjivanja kvaliteta zdravstvene zaštite i sprovodi se u preko 70 zemalja širom svijeta. Smatra se da su aktivnosti u vezi sa akreditacijom započele 1917. godine, kada je Udruženje hirurga u SAD publikovalo “Minimum standarda za bolnice“. Aktivnosti u ovoj oblasti su se šezdesetih i sedamdesetih godina XX vijeka proširile na područje Kanade i Australije, a zatim i na niz drugih zemalja u kojima se kontinuirano sprovode. U Evropi, Velika Britanija je bila prva koja je 1990. godine počela sa programom akreditacije, a kasnije joj se “pridružilo” više zemalja. Uočeno je da akreditacijski model poput međunarodnog akreditacijskog programa omogućava okvir za integraciju svih modela u zajednički model za procjenu kvaliteta zdravstvenog sistema. Suštinu akreditacije predstavljaju standardi za akreditaciju, koji su razvijeni i predloženi od strane zdravstvenih profesionalaca. Glavni nosioci posla tokom akreditacije zdravstvenih ustanova su zdravstveni radnici, i od njihove motivacije i angažovanosti zavisi i uspješnost sprovedenog procesa. U skladu sa tim, veoma je važno prije samog započinjanja ovog procesa ispitati kakav je njihov stav u vezi sa akreditacijom. Pored toga, s obzirom na činjenicu da sam proces akreditacije zahtijeva i ulaganje značajnih finansijskih sredstava, neophodni su konkretni dokazi u vezi sa njenim efektom na poboljšanje kvaliteta rada zdravstvenih ustanova.

Pojam akreditacije nije sasvim precizan. Accredo, accreditare (latinski) , vjerovati, ovlastiti, opunomoćiti, ovjeriti. Zato postoje i različite definicije, odnosno shvatanja pojma akrediracije.

Akreditacija (Accreditation), je postupak ocjenjivanja rada zdravstvene ustanove na osnovu primjene optimalnog nivoa utvrđenih standarda rada u određenoj oblasti zdravstvene zaštite, odnosnno grani medicine.

Akreditacija je potvrda određenog statusa. Najčešće se temelji na primjeni prethodno definisanih standarda i prije svega je rezultat evaluacije.

I pored različitih definicija, oblika i funkcija, akreditacija treba da:

osigura da zdravstvene ustanove ispunjavaju određene standarde (minimalne ili standarde izvrsnosti),
su ocjene zasnovane isključivo na kriterijumima kvaliteta, a nikad na političkim prilikama i da su uvijek isključive,
potencira naglasak na odgovornosti (accountability) i
procjenjuje misiju zdravstvene ustanove u odnosu na standarde.

Jednostavno, efikasan sistem upravljanja kvalitetom osnova je za evaluacioni i akreditacioni proces i olakšava ga, a aktivnosti ovih procesa direktno poboljšavaju i razvijaju sistem upravljanja kvalitetom, odnosno u kontinuitetu poboljšavaju i unaprjeđuju kulturu kvaliteta unutar zdravstvene ustanove.

Akreditacija će postati nužna ne samo zbog realizacije programa i obaveza Evropske unije, nego prije svega zbog neprestanog poboljšanja kvaliteta zdravstvenog tretmana i upravljanja ukupnog kvaliteta u zdravstvenim organizacijama. Pogrešno je koncentrisati se samo na kvalitet rada jedne profesionalne grupe, npr. ljekara (pri čemu je koncentrisanost više na tehnički kvalitet), već na djelovanje ukupne ustanove.

U raznim zemljama, akreditacijski programi sprovode se u organizacijama zdravstvene zaštite već dugo, ali je zdravstvenim ustanovama bio potreban period sazrijevanja i pripreme da bi bile spremne za proces akreditacije.

Postoji mnogo različitih načina akreditacije u zdravstvu. U Sjedinjenim Američkim Državama, vodeća organizacija za akreditaciju zdravstvenih organizacija je Joint Commission on Accreditation of Healthcare Organization (JCAHO), a među vodećima u svijetu su i kanadski Canadian Council on Health Services Accreditation (CCHSA) i Australian Council for Healthcare Standards (ACHS), a poznat je i King’s Fund u Ujedinjenom Kraljevstvu. Zajedničko za navedene organizacije su standardi, pokazatelji, eksterni ocjenjivači, ocjene, akreditacijski izvještaji i konačni rezultati koji donose ili ne donose potvrdu o akreditaciji. Na međunarodnom nivou postoji već solidno iskustvo po pitanju akreditacije u zdravstvu, a osnivanje institucija poput International Society for Quality in Health Care (ISQua) i Agenda for Leadership in Programs in Healthcare Accreditation (ALPHA) i njihovo djelovanje doprinijelo je i omogućilo bolju uporedivost različitih programa.

Relacija: upravljanje kvalitetom – evaluacija – akreditacija može biti postavljena i obrnutim redosljedom, a samo njeno integralno sagledavanje može rezultirati efikasnim i uspješnim programima i koncepcijama kvaliteta u zdravstvenim ustanovama.

Značaj akreditacije

Cilj akreditacije jeste da se procijeni kvalitet rada. Akreditacija je najmoćnije sredstvo u svijetu za unaprjeđenje kvaliteta. Ocjenjivanjem, eksternim i samoocenjivanjem, koje se periodično ponavlja, obezbjeđuje se stalni rad i stalno unaprjeđenje kvaliteta. I to je prvenstveno usmjereno ka pacijentima, jer je pacijent u centru sistema. Najvažnije je da pacijent bude zadovoljan i da pružanje usluga u zdravstvu bude efikasnije.

Akreditacija koja je uglavnom usmjerena na procjenu radnih procesa i ishoda zaštite, moćno je sredstvo menadžmenta koje zaslužuje respekt zdravstvenih profesionalaca. Ako je akreditacijski program fokusiran na procese, akreditacija se približava zdravstvenoj inspekciji. Nasuprot tome, akreditacijski program koji ne zanemaruje ishode zaštite ima veći ugled u javnosti i zaslužuje respekt zdravstvenih profesionalaca.

Zahtjevi akreditacije prisiljavaju menadžere da na zdravstvenu organizaciju gledaju kao na cjelinu, a ne kao na zbir posebnih djelova. Menadžeri mnogo jasnije uviđaju šta su njihovi glavni zadaci i odgovornosti u organizaciji. Menadžeri hoće da znaju da li njihov menadžment vodi ispunjenju standarda i gdje leže problemi s kojima se moraju suočiti.

Akreditacija postaje nužna ne samo zbog realizacije programa i obaveza Evropske unije, nego prije svega zbog neprestanog poboljšanja kvaliteta zdravstvenog tretmana i upravljanja ukupnog kvaliteta u zdravstvenim organizacijama. Na osnovu prethodnog, može se zaključiti da su ciljevi akreditacije:

unaprjeđenje kvaliteta,
bezbjednost pacijenta,
obezbjeđivanje djelotvornog i isplativog pružanja zdravstvenih usluga,
stvaranje jednakih ili približnih uslova za pružanje zdravstvenih usluga u cijelom sistemu zdravstvene zaštite,
uspostavljanje povjerenja korisnika u sistem zdravstvene zaštite i unaprjeđenje menadžmenta u zdravstvu.

Faze akreditacije – jedan pristup

Pravo akreditacije ima zdravstvena ustanova kod koje se u procesu akreditacije utvrdi da se pružanje zdravstvenih usluga obavlja u skladu sa utvrđenim standardima. Prije početka eksterne evaluacije svaka ustanova mora temeljno pripremiti unutrašnju procjenu – samoocjenjivanje.

Zahtjev za akreditaciju postavlja zdravstvena ustanova. U našem slučaju još nije definisan optimalni institucionalni okvir – ipak to mora biti Agencija za kvalitet zdravstvene zaštite. Neprihvatanjem ponude od strane ustanove koja se akredituje, akreditacija se zaustavlja.

Ukoliko je ponuda prihvaćena, Agencija dostavlja ustanovi obrazac prijave za akreditaciju i obrazac upitnika o samoocjenjivanju. Ustanova je dužna da prijavu za akreditaciju i upitnik o samoocjenjivanju popuni ispravno.

Potpisivanjem prijave od strane ustanove koja želi da se akredituje započinje zvanični proces akreditacije. Razmatranjem prijave za akreditaciju, Agencija može da utvrdi da ustanova koja se akredituje nije spremna za akreditaciju, čime se proces akreditacije opet zaustavlja. Ako Agencija utvrdi da prijava ili prateća dokumentacija nijesu kompletni ili adekvatno popunjeni, akreditacija se odlaže dok se prijava i prateća dokumentacija ne kompletiraju.

Agencija imenuje vođu tima ocjenjivača. Vođa tima ocjenjivača priprema i obavlja predocjenjivačku posjetu radi upoznavanja ustanove, te izrađuje izvještaj o predocjenjivanju. Na osnovu izvještaja o predocjenjivanju predlaže broj i strukturu članova tima i izrađuje program ocjenjivanja. Prema predlogu vođe tima, Agencija vrši izbor članova tima ocjenjivača i odlučuje o eventualnom uključivanju eksperata u proces ocjenjivanja. Ustanova koja ulazi u proces akreditacije treba da odobri sastav ocjenjivačkog tima.

Ocjenjivači su odgovorni za sprovođenje ocjenjivanja rada ustanove u odnosu na definisane standarde.

Ocjenjivači moraju biti osposobljeni da obavljaju provjeru i treba da ispunjavaju sljedeće uslove:

da posjeduju dovoljno ekspertskog znanja za oblasti koje će biti predmet ocjenjivanja,

da imaju odgovarajuće profesionalno znanje o funkcijama, aktivnostima i primjenljivim procedurama ustanove koja je predmet ocjenjivanja,
da imaju dovoljno znanja i vještina da sprovedu odgovorno ocjenjivanje performansi ustanove u odnosu na kriterijume standarda za akreditaciju.
da radi u oblasti ili sprovodi djelatnost koja se ocjenjuje,
da se nalaze na spisku ocjenjivača/eksperata Agencije,
da su prošli svu potrebnu obuku za zvanje ocjenjivača (ne važi za eksperte),
da ne postoji konflikt interesa po pitanju predmetne organizacije koji bi mogao ugroziti kompetentnost i nepristrasnost postupka ocjenjivanja.

Konflikt interesa za ocjenjivače kao i karakteristike ocjenjivača su definisani internim dokumentima koje donosi Agencija.

Ocjenjivanje se sprovodi kroz:

razgovor sa ljekarima ustanove i drugim osobljem,
pregled odabranih medicinskih dokumenata, zdravstvenih kartona i dokumentacije ustanove,
obilazak prostorija ustanove i pregled medicinske opreme i
pregled povratnih informacija pacijenata i razgovor sa pacijentima.

Nakon završenog ocjenjivanja podnosi se izvještaj o ocjenjivanju komisiji Agencije za akreditaciju.

Svaki ocjenjivač iz tima je dužan da izradi lične planove provjere ustanove i kontrolne liste pitanja za provjeru. Ocjenjivački tim sprovodi ocjenjivanje ustanove koja se akredituje po ranije utvrđenom programu ocjenjivanja.

Ocjenjivanje se vrši u skladu sa akreditacionim standardima definisanim od strane Agencije, a odobrenim od strane Ministarstva zdravlja. Svaki standard se sastoji od grupe kriterijuma. Kriterijumi precizno pojašnjavaju zahtjeve koje postavlja standard. Svaki kriterijum se ocjenjuje preko indikatora koji pomažu ocjenjivaču da ocijeni stepen koliko je kriterijum ispoštovan, a oni su klasifikovani kao obavezni ili kao neobavezni. Svi kriterijumi moraju biti ispunjeni da bi ustanova dobila punu akreditaciju. Kriterijum je ispunjen onda kada su svi obavezni indikatori ispoštovani.

Po završenom procesu ocjenjivanja tim definiše nalaze provjere. Vođa tima priprema izvještaj o ocjenjivanju. Ukoliko izvještaj o ocjenjivanju sadrži predlog da se akreditacija ne dodijeli, proces akreditacije se zaustavlja. Ukoliko izvještaj o ocjenjivanju sadrži predlog o odlaganju akreditacije, onda se navodi i rok do koga treba izvršiti naknadne provjere da bi se potvrdilo da je ustanova postigla zahtijevanu usaglašenost sa referentnim standardima. Znači, ako zdravstvena ustanova zadovoljava definisane standarde, ista se akredituje. U suprotnom se predlažu mjere za poboljšanje sigurnosti i kvaliteta i zakazuje nova posjeta radi ocjene kvaliteta. Preporuka o poboljšanju kvaliteta je dokument koji sadrži sve značajne informacije o unutrašnjoj i spoljašnjoj provjeri. Njegov oblik može biti različit, ali mora da sadrži korištene metode i načela. Oblik i sadržaj može da propiše Agencija, koja obavlja eksternu evaluaciju.

Preporuka obično sadrži sljedeće informacije:

broj i obrazovni nivo zaposlenih,
način odabiranja podataka,
aktivnosti za poboljšanje kvaliteta, koje još traju ili su već pri kraju,
ocjena iskustava pacijenata,
ocjena struktura ustanova,
ocjena rukovodeće strategije,
ocjena sistema za otkrivanje područja koje je potrebno poboljšati,
ocjena načina za sprovođenje promjena i
ocjena pokazatelja kvaliteta.

Izvještaj o ocjenjivanju se izrađuje u tri primjerka od čega svaki primjerak treba da bude posebno označen i dostavlja se:

jedan primjerak ocjenjivanoj ustanovi,
jedan primjerak ocjenjivačkom timu i
jedan primjerak ostaje u arhivi Agencije

U toku trajanja akreditacije nadzorne posjete sprovode se uglavnom jednom godišnje, s tim da se prva nadzorna posjeta obavlja godinu dana nakon završenog ocjenjivanja. Agencija zadržava pravo da po potrebi obavi vanredne nadzorne posjete izvan navedenih intervala.

Na osnovu rezultata nadzora, Agencija donosi odluku o daljem statusu akreditacije predmetne ustanove.

Na slici 1. prikazane su sve faze od aplikacije do akreditacije.