Antibiotici i njihova primjena u stomatološkoj praksi

0
105

Antibiotici spadaju u grupu ljekova koji se po učestalosti svoje primjene u stomatološkoj praksi nalaze odmah iza analgetika i anestetika. Osnovni princip njihove primjene jeste kontrola i eliminacija infekcije, kao i profilaktička upotreba kod pacijenata rizika.

Uprkos neprocjenljivom značaju koji primjena antibi­otika ima u kontroli i sanaciji infekcija porijeklom iz usne duplje, ona se ne smije smatrati dovoljnom, tj. konačnom, kao ni rutin­skom metodom liječenja. Dakle, liječenje antibioticima treba da predstavlja samo dopunsku terapiju, uz lokalne mjere, koje moraju biti osnovni princip liječenja, a to su npr. trepanacija zuba uzročnika (drenaža kroz kanal korijena zuba), drenaža incizijom (intra ili ekstra oralna), ekstrakcija zuba uzročnika (drenaža kroz alveolu). Nekada su i same lokalne mjere dovoljne za zaustavljanje i efikasnu kontrolu daljeg razvoja infekcije.

Indikacije za upotrebu antibiotika u stomatologiji su sljedeće:

• Oblici dentogenih infekcija sa težom lokalnom i opštom kliničkom slikom, tj. poremećajem opšteg zdravstvenog stanja sa upalom regionalnih limfnih čvorova;

• Brzi tok bolesti sa opasnošću širenja u susjedne prostore;

• Imunokompromitovani bolesnici;

• Osteomijelitis, akutni sinusitis;

• Infekcije srednje trećine lica, očnjačke jame, poda usta;

• Liječenje hroničnih bolesnika, koji predstavljaju pacijente rizika.

O korišćenju antibiotika odlučuje isključivo ljekar terapeut, a nikada i sam pacijent. Terapija antibioticima sprovodi se na osnovu sljedećih osnovnih principa primjene:

• Lijek se primjenjuje u dovoljno visokoj dozi, najefikasni­jim putem unošenja;

• Izbor lijeka vrši se na osnovu mikrobioloških nalaza i antibiograma;

• Po prestanku kliničkih simptoma, liječenje se nastavlja dva do tri dana, čime se sprečava pojava recidiva.

Prema načinu djelovanja, antibiotici se dijele na baktericidne i bakteriostatske. U baktericidne antibiotike spadaju: penicilini, cefalosporini, aminoglikozidi, trimeksazol, metronidazol, eritromicin (u visokim koncentracijama). U bakteriostatske antibiotike se ubrajaju: sulfon-amidi, tetraciklini, linkomicin, klindamicin, hloramfenikol, eritromicin (u niskim koncentraci­jama). Po pravilu, baktericidi i bakteriostatski antibiotici se ne kombinuju, zbog međusobnog ometanja osnovnog mehanizma djelovanja (bakteriostatski antibiotici sprečavaju razmnožavanje bakterija, a baktericidi uništavaju bakterijsku ćeliju upravo u trenutku njene diobe). Od ovog pravila se može odstupiti kada se kombinuju antibiotici koji imaju različiti spektar djelovanja, tako da ne ometaju dejstvo jedan drugome. Mehanizam dejstva nekih antibiotika zavisi od njihove koncentracije, tako da se u manjim koncentracijama ponašaju bakteriostatski, dok u višim koncentracijama ispoljavaju baktericidno dejstvo.

Antibiotike treba uzimati u pravilnim vremenskim razmacima, koji su značajni za održavanje njihove optimalne koncentracije u organizmu, tj. koncentracije pri kojoj je određeni antibiotik najdjelotvorniji. To znači da antibiotik za koji je propi­sano uzimanje dvaput dnevno treba uzimati svakih dvanaest časova, dok, na primjer, antibiotik za koji je propisano uzimanje triput dnevno treba uzimati svakih osam časova. Odstupanje od propisanog načina korišćenja antibiotika umanjuje njihovu efikas­nost i povećava mogućnost pojave rezistencije odnosno otpornosti bakterija.

Antibiotike je važno uzimati u propisanoj dozi do kraja liječenja, tačnije, ne smije se svojevoljno prekidati terapija nakon uočenog poboljšanja, jer ovakvo postupanje takođe potpomaže razvoj otpornosti bakterija koje je sve teže eliminisati daljom antibiotskom terapijom. Sve bakterije imaju sposobnost razvoja rezistencije, a taj razvoj se dodatno pospješuje pogrešnom primjenom antibiotske terapije. U svakoj gnojnoj infekciji prisutan je značajan broj bakterijskih sojeva koji se međusobno razlikuju prema otpornosti na antibiotike. U prvim fazama primjene antibi­otik djeluje na najmanje otporne bakterije, a nastavkom terapije antibiotik postupno djeluje i na one otpornije sojeve. Najotpornije bakterije najduže opstaju, a jako ih je važno uništiti do završetka antibiotske terapije. U slučaju da se terapija samovoljno prijevre­meno prekine, otporne bakterije ostaju i dalje prisutne u orga­nizmu i stvaraju se povoljni uslovi za njihovo dalje razmnožavanje.

Porast bakterijske rezistencije predstavlja veliki medicin­ski problem tako da već danas na raspolaganju imamo smanjen broj učinkovitih antibiotika. Razvoj bakterijske rezistencije nezaustavljiv je proces, ali se racionalnom i pravilnom primjenom antibiotika može usporiti ili djelimično umanjiti.

U kliničkoj praksi upotreba antibiotika najčesće se vrši na osnovu iskustva kada se daje antibiotik, koji se pokazao efikasnim u sličnim slučajevima. Ovakav vid terapije naziva se empiriska odnosno iskustvena terapija.

 

Piše: dr Rajko Đurišić Ordinacija „Apolonia”, Podgorica