Bolest zavisnosti i porodica

0
503

porodicBolest zavisnosti nije samo povezana sa pojedincem kojeg pogađa, već i sa cijelom njegovom porodicom, zbog čega veoma često kažemo da je zavisnost porodična bolest. U tekstu koji slijedi razmotrićemo uzročno-posljedične veze između bolesti zavisnosti i porodice, koje su mnogoslojne i čiji se pravac djelovanja stalno mijenja.

Kada govorimo o riziku od pojave neke bolesti, treba uzeti u obzir i nasljedni faktor. Kod svakog čovjeka postoje predispozicije za razvoj neke bolesti. Istraživanja su pokazala da djeca alkoholičara imaju veći rizik za razvoj alkoholizma od ostalih. Često se sjetim jednog mog zapadnog kolege koji je u jednoj prigodnoj situaciji odbio da popije simboličnu dozu alkohola. Kada sam ga diskretno upitao za razlog, on je naveo „spornu genetiku“. Ispričao mi je da su mu djed i otac bili alkoholičari i da zbog predispozicije za formiranje zavisnosti, nikada nije konzumirao alkohol.

Prateći epidemiju narkomanije u zemljama u tranziciji, posljednjih 20-ak godina primjećivala se paralela između djece heroinskih zavisnika i njihovih očeva koji su često bili alkoholičari. Veoma je vjerovatno da je ova povezanost patologija prouzrokovana ne samo genetikom, već i kopiranjem modela ponašanja. Ponašanje roditelja je djeci uzor koji treba slijediti. Ukoliko je otac alkoholičar, dijete često prihvata takav model ponašanja i vidi alkohol ili neku drugu supstancu kao način da se „opusti“, pobjegne od problema ili možda od samog sebe.

Roditelji takođe često šalju dvostruke poruke, tj. istovremeno poručuju dvije kontradiktorne stvari. Na primjer, otac dok kritikuje svoje dijete zbog konzumiranja narkotika, pije ili je već u alkoholisanom stanju, ili roditelj koji je strastveni pušač, u trenutku kada sa zadovoljstvom uvlači dim, govori adolescentu da je „pušenje najveće zlo“.

U porodicama se stiče bazična fizička i emocionalna sigurnost. Postoje određeni tipovi porodica u kojima je mnogo veći rizik od formiranja zavisnosti kod djece. U praksi ponekad srijećemo 3-4 pa i više članova jedne porodice koji su zavisnici.

Iz razorenih ili disfukcionalnih porodica (nedostatak jednog člana, bolest) djeca bježe i pokušavaju da na ulici kompenzuju osjećaj nesigurnosti, kao i da ostvare pripadnost.

Liberalne porodice imaju slab nadzor nad djecom. Djeca iz takvih porodica ranije počinju da izlaze i da ostaju duže napolju.

U porodicama koje imaju prezaštitnički odnos prema djeci, djeca dobijaju što god požele, često nezavisno od finansijskih mogućnosti roditelja. U takvim porodicama djeca se ne uče radu i odgovornosti, a dolazi i do razvoja hedonizma kod djece. Roditelji pokušavaju da umjesto djece završavaju sve obaveze, uključujući i one u školi. U Crnoj Gori je ovakav tip vaspitanja često prenaglašen, pa imamo vaspitanje po tipu „jedinca“. Znajući istorijsku i kulturološku osjetljivost prema muškoj djeci u Crnoj Gori, ovo često zna da stvori probleme. Tako dolazi do slučajeva da u porodicama imamo kćerke koje su samostalne, profesionalno ostvarene i uspješna i „jedince“ koji su dosta neodgovorni, lijeni, slabo ili srednje obrazovani i imaju hedonistički pogled na svijet ne želeći da rade i zarađuju za sebe.

Kombinacija više navedenih faktora povećava rizik od formiranja bolesti zavisnosti kod djece. Potrebno je naglasiti da ovo ne znači da će obavezno doći do razvoja bolesti zavisnosti. Često u praksi vidimo da neko od djece koje se podizalo u nepovoljnim uslovima u jednoj porodici postane zavisnik, dok druga djeca to izbjegnu. Ponekad djeca heroinskih zavisnika krenu drugim putem i postanu uspješni sportisti ili akademski građani.

U porodici se formira i gradi ličnost, zato svaki roditelj treba da razgovara sa svojim djetetom i da ga sasluša. Veoma je bitno da roditelj zna s kim se dijete druži, kao i gdje provodi slobodno vrijeme. Porodica je ta koja je dužna da nauči dijete da kaže „ne“ u određenim situacijama.

Govoreći o faktorima koji utiču na formiranje bolesti zavisnosti, ne smijemo zaboravljati i na ličnu odgovornost svakog pojedinca. Svi mi snosimo odgovornost i plaćamo za loše procjene, nepravilne odluke i postupke. Naš život zavisi od odluka koje donosimo, počev od toga kako prelazimo ulicu, vozimo automobil, biramo profesiju ili bračnog druga. Tako pojedinac koji donese odluku da ne želi da proba narkotike, ne može postati zavistan od njih. Veliki broj ljudi zbog svojih čvrstih stavova nijesu postali zavisnici. Takođe, treba se podsjetiti i farmakoloških karakteristika narkotika. U svojoj praksi imao sam pacijenta koji je postao heroinski zavisnik u šestoj deceniji života. Smatrao je da „sve u životu treba probati“. I nažalost skupo je platio „tu probu“.